Novo buđenje drevne tehnike, Baranka stvara umjetnička djela od papirnih traka

Da nikad nije kasno da u sebi pronađemo neki „skriveni talenat“ dokaz je Dijana Stojanović iz Bara. Njen životni poziv nema dodirnih tačaka sa umjetnošću. Umjetničku crtu u sebi je, ipak, neočekivano otkrila krajem svojih dvadesetih godina, a različiti kreativni hobiji našu sagovornicu vodili su do kviling tehnike. Smatra se da je ova tehnika nastala u Starom Egiptu. Izuzetno je bila popularna u doba renesanse, posebno u Italiji i Francuskoj, gdje su monasi i monahinje od ostataka pozlaćenog papira stvarali ukrasne predmete kojima su dekorisali vjerske objekte, kao alternative skupom filigranu. Danas kviling doživljava novu renesansu i na svjetskom nivou, a u Crnoj Gori jedna od pionirki izrade slika u kviling tehnici je upravo Dijana Stojanović.

„Moram da priznam da do prije par godina nisam ni čula za ovu vrstu umjetnosti. Igrom slučaja, upoznala sam se sa radom Katarine Ivanović iz Podgorice, koja stvara u ovoj tehnici dugi niz godina i jednostavno sam bila oduševljena kako samim procesom izrade, tako i finalnim proizvodom. Priča o meni i kvilingu se nastavila prije nekoliko godina, kada smo za žene tj. majke djece liječene od kancera, preko udruženja FENIX Crna Gora, organizovali radionice s ciljem njihovog osnaživanja, te nam je jedna od aktivnosti upravo bila i radionica kvilinga. Dugo smo razmišljali kakve radionice bi mogli da im obezbijedimo, a da to bude nešto drugačije i nesvakidašnje. Kviling se pokazao kao odličan izbor“, počinje priču za Primorski portal Dijana Stojanović.

To su bili počeci. Naša sagovornica savladala je tehniku, a potom nastavila da istražuje u najvećoj mjeri preko interneta, koji je veliki izvor informacija i naučila i neke naprednije tehnike. Ideje su se nakon toga same javljale.

Posebnost kvilinga, kako navodi, leži u njegovoj sposobnosti da stvori složene i detaljne dizajne pomoću relativno  jednostavnih tehnika.

„U kvilingu su mogućnosti gotovo beskonačne. Ono što je meni posebno drago je što zahtjeva preciznost i strpljenje, jer se tanke papirne trake pažljivo oblikuju i uvijaju kako bi se stvorio željeni oblik, što je odmah svrstava i u vrlo opuštajuće i na neki način terapeutske tehnike“, objašnjava Stojanović.

Umjetnicima u Crnoj Gori nerijetko nisu dostupni materijali i alati za određenu umjetnost, te su prinuđeni da iste naručuju iz inostranstva. Sa istim problemom susreću se i stvaraoci koji se bave kviling tehnikom.

„To je tehnika kojom se slika radi pomoću papirnih traka, koje moraju biti sve iste širine. Alat koji se koristi nije nažalost dostupan kod nas, pa ga naručujem iz inostranstva. To su različite vrste makaza i spravica kako za rezanje , tako i za uvijanje papira. Čak za neke slike moram i papir da poručujem iz inostranstva, jer nisu sve boje dostupne na našem tržištu“, navodi Stojanović.

Vrijeme potrebno za izradu jedne slike varira.

„Zavisi kakva je slika. Za slike koje sam ranije radila potrebno je i do mjesec dana rada. Naravno, nije to cjelodnevni rad, jer je ipak ovo hobi kojem ja mogu da se posvetim samo nekoliko sati dnevno. Za slike koje su izlagane za Osmi mart, potrebno je nekoliko sati rada, od pripreme do finalnog proizvoda“, precizira naša sagovornica.

Kao i u slikarstvu, tako i u kvilingu postoje različiti pravci.

„Na nama je da otkrijemo šta je ono što nama najviše prija. Najprije sam radila slike koje su cijelom površinom ispunjene, što zaista iziskuje mnogo dana rada, čak mi je nekad potrebno i mjesec dana da završim jednu sliku, računajući i samu pripremu traka i njihovo uvijanje. Ono što u poslednje vrijeme radim su slike manjeg formata i jedostavnijih motiva. Motivi su najčešće vezani za porodicu i ljubav. Ustvari, o kojem god umjetničkom radu da je riječ, mi uvijek prenosimo svoje emocije na ono što stvaramo“, kaže Stojanović.

Svaku sliku Dijane Stojanović prati i neka misao, slogan, citat…

„Ta ideja da sliku prati natpis se nekako spontano rodila. Kada sam prvi put uradila sliku sa natpisom pomislila sam da je to to i da je taj natpis čini nekako kompletnom i jedinstvenom. Iako sam u raznim grupama na internetu gdje se ljudi bave kvilingom, nisam još primjetila da je neko došao na tu ideju. Što se slogana tiče, inspiracija mi nekad bude nešto sam pročitala, a vrlo često i sama sastavim ono što mi u tom trenutku izađe iz srca“, kaže naša sagovornica.

Na pitanje da li se i ranije bavila umjetničkim radom, Stojanović kaže da je u svojim kasnim dvadesetim godinama, poče da se zanima za izradu figurica od fondana.

„Mogu reći da sam bila jedna od prvih žena u Baru koja je pravila takve torte, pri čemu sam fondan sama izrađivala, jer kod nas tada još uvijek nije imao da se kupi. Nije bilo ni potrebnog alata, pa sam uvijek improvizovala i ono što sam imala u kuhinji prepravljala i prilagođavala. Tada sam prvi put otkrila da imam tu neku ,,umjetničku crtu“. Onda su životne okolnosti učinile da na jedan dug period prekinem sa tim,a mnogo godina kasnije fondan i alati za njega su uveliko bili dostupni u našim radnjama, pa mi to više nije ni bilo nešto posebno zanimljivo. Međutim, nedostajalo mi je da nešto stvaram rukama. Izgleda da taj jednom pobuđeni umjetnički duh ne može mirovati, pa sam 2017. godine počela da idem na časove slikanja kod našeg Dada Ćetkovića, gdje sam otkrila da je upravo to ono što sam trebala da počnem mnogo ranije, zato što su ti sati provedeni ispred platna, nešto što te jednostavno oslobodi svih negativnih emocija, nešto što te odvede u potpuni drugi svijet i nešto što ti potpuno obuzme dušu. Zanimljivo je to što do te 2017. godine, nisam nikada u životu ništa nacrtala, a kamoli naslikala, tako da nikad nije kasno da otkrijemo svoj talenat“, kazala je Stojanović.

Svoje radove, zajedno sa koleginicom Tonkom Mijović prvi put predstavila je široj javnosti povodom Osmog marta. Reakcije prolaznika i kupaca veliki su podsticaj za dalji rad.

„Drago mi je da su reakcije bile izuzetno pozitivne, kako zbog toga što ljudi nisu bili u prilici da do sad vide nešto slično, tako i zbog toga što su voljenim osobama mogle da poklone nešto zaista originalno i drugačije. Još nismo razmišljale o narednim izlaganjima, nego smo pustile da se sve spontano dešava i da mi u kontinuitetu pripremamo slike, koje ćemo izložiti kada se za to otvori neka prilika. Tonka je moja prijateljica, koja je do sada izrađivala različite kreativne proizvode, a kviling tehnikom je počela da se bavi isto kad i ja. Osim dubokog prijateljstva, povezuje nas i taj umjetnički duh, što je odlična prilika da se nekad i ozbiljnije počnemo baviti ovim poslom“, kaže Stojanović.

Naša sagovornica umjetnošću se bavi prvenstveno iz hobija, svoje radove mahom poklanja prijateljima i porodici, i kako kaže, nije se trudila da se u većoj mjeri predstavi javnosti. Tu mogućnost, naravno, ne isključuje. Ističe i da kao društvo više moramo dati na značaju umjetnosti i umjetnicima

„Smatram da bi bilo vrlo korisno za sve nas da od malena učimo da biilo koju vrstu ručnog rada ili bilo koju vrstu umjetnosti malo više cijenimo. Da bi se jedan ručni rad napravio, neko je tu uložio svoje vrijeme, svoj trud, svoju ljubav i da uradi još deset takvih proizvoda nijedan ne može da bude identičan. To je ono što razlikuje ručni rad od štampe, a nažalost nisu brojni oni koji prave bitnu razliku između ta dva pojma. Zatim, nova vremena donose i nove tehnologije, pa ono što su nekada naše majke radile, kao što su npr. gobleni i heklani stoljnaci, više nisu moderni, pa ih nerijetko možemo i naći pored nekog kontejnera. A koliko je ljubavi uloženo u taj rad, taj ko ga je bacio ne razmišlja. Zato smatram da zaista moramo više da damo na značaju umjetnosti, jer svaki ručno izrađeni proizvod nosi pečat individualnosti  i kreativnosti svog tvorca, što je izuzetno važno naglašavati u vremenu kada svi liče jedni na druge i kada se autentičnost potiskuje u korist globalizovane, masovne kulture koja ne cijeni individualne izraze kreativnosti“, smatra naša sagovornica.

Dio slika Dijane Stojanović, zainteresovani mogu vidjeti na njenom Instagram profilu.

„Žao mi je što su tamo samo slike koje su rađene u prethodnih nekoliko mjeseci, ali svakako one služe samo kao ideja, što znači da svako može da izabere motiv i natpis po svojoj želji. Ideja je i da osvarimo saradnju sa cvjećarama i suvenirnicama, jer smatram da je ova slika idealan poklon uz buket cvijeća“, kaže Stojanović.

Na pitanje da li ima u planu organizaciju određenih radionica, kako bi znanja o ovoj tehnici prenijela svojim sugrađankama i sugrađanima, Stojanović kaže da ima još dosta da se usavršava i da uči. „Kako je jedna moja koleginica, koja je sada u penziji a od koje sam dosta naučila, rekla : ,,Da bi znao da narediš , moraš da znaš i da uradiš“, što bi u ovom slučaju značilo da ako hoću nekome da prenesem znanje kako treba moram da znam i da ga savršeno uradim. Ja sam još na početku“, zaključila je u razgovoru za Primorski portal Dijana Stojanović