Ne posvećujemo dovoljno pažnje mentalnom zdravlju, djecu “osluškivati” i kad ne govore

Nezapamćene tragedije u susjednoj Srbiji,  vršnjačko nasilje koje šokira  javnost   uz pomisli da se  nešto slično ne ponovi, po inerciji nameće pitanja – šta može biti uzrok jezivih brutalnosti kod mladih ljudi. Psiholog i psihoterapeut Perar Marković u razgovoru za Primorski portal kaže da  brutalnost nasilja kod mladih leži upravo u “normalizaciji nasilja”. Marković je mišljenja da djeca od ulaska u pubertet makar jednom godišnje treba da odlaze na psihološki i psihijatrijski pregled u cilju prevencije mentalnog zdravlja.

– Nasilje polako postaje personifikacija  moći koja je sa druge strane biva diktat upješenosti, svrhe i smisla što je alarm da se mora sistemski reagovati.  Ne čudi da se biće savremenog čovjeka vraća svom animalnom principu u kojem sve više dominira nedostatak svijesti i empatije što u značajnoj mjeri omogućava lakše uklapanje u grupu (pripadnost krdu,čoporu, gomili u kojima odgovornosti nema , mišljenja je Marković

Nakon jezivog krvavog pira u beogradskoj osnovnoj školi gdje je 13-ti godišnji dječak usmrtio osmoro vršnjaka, dan kasnije dogodio se stravičan masakr u Mladenovcu. Tragedije  koje zdravorazumnog  čovjeka parališu zbog bola i tuge, a sa druge strane na društvenim mrežema se pojavljuju poruke u kojima djeca i podržavaju, veličaju dječaka koji je ubijao hicima iz pištolja.

Kako to objasniti?

Nedostatak emapije. Empatiju  ne njegujemo kao društvo. To  uvodi našu djecu u svijet bez stvarne komunikacije, bez osviješćenih potreba. 

Nedovoljna, ili gotovo potpuna emocionalna nepismenost djece, ali i njihovih roditelja stvara atmosferu u kojoj je brutalnost normalnost, a saosjećajnost slabost. Djeca koja se kriju iza svojih avatara na različitim društvenim platfomama teže mogu da preuzmu odgovornost za svoje djelovanje u sajber prostoru (javnom prostoru) sa jedne strane zato što može doći do identifikacije upravo sa tim šta oni žele da predstave, a to je bezosjećajnost pogrešno učitana kao moć i sa druge strane njihovo stvarno ja koje se još razvija, fragilno je i uplašeno da javno pokaže strah, nepovjerenje, šok, nevjericu i tugu.

Gdje griješimo kao zajednica?

Kao društvo griješimo zato što ipak ne posvećujemo dovoljno pažnje mentalnom zdravlju, zanemarujemo potrebe naše djece i mladih. Moramo da naučimo kako da preduzmemo konkretne korake kada je u pitanju identifikacija i jačanje odnosno podrška onima koji se bore  sa problemima u mentalnom zdravlju,  ali i da radimo na promociji mentalnog zdravlja i njegivoj vaznosti za sve. 

Moramo odustati, ili prosto prepoznati da je  ideja o izuzetnosti postala diktat koja u stvari prosječne identifikuje kao gubitnike, a onda na žalost očekivana reakcija biva da se moć vrati u svoj primitivni animalni oblik.

 Ono što vidim kao problem jeste to što nam djeca odlaze na psihološko testiranje samo kada treba da se upišu u školu umjesto da to postane učestalija praksa i da od ulaska u pubertet makar jednom godišnje odlaze na psihološki i psihijatrijski pregled u cilju prevencije mentalnog zdravlja.

 Kako smanji nasilje, brutalnost kod mladih?  

Trebalo bi promjeniti  sistematizaciju u školama  jer nemoguće je produktivno raditi ako nam je predviđen jedan psiholog na 800 đaka. 

Naravno razgovarati sa svojom djecom, osluškivati ih i kada ne govore.  Voljeti djecu, zaključuje psiholog Petar Marković.