Nostalgični zapisi Peđe Milovića o Baru i razvoju barske košarke

Godine 1972., Predragu Peđi Miloviću koji je tada bio u petom razredu osnovne škole, nastavnica srpskohrvatskog jezika i književnosti Vasiljka Đurišić predložila je, kao i ostalim đacima, da vodi dnevnik o tome kako je proveo ljetnji raspust. Milović je raspust provodio pod Komovima, o čemu su i prve njegove zabilješke. Vremenom, ljubav prema knjigama i književnosti je rasla, a navika pisanja dnevnika ostala, čak i onda kad je bio vojsci, u Siriji kao trener, a najviše kada je bio trener u Baru. Iz tih priča rodile su se kolumne, a potom i zbirka ‘Košarkaške i druge priče“, koja je u prisustvu velikog broja Barana, nekadašnjih saigrača i prijatelja Predraga Peđe Milovića, u gotovo porodično prijatnoj atmosferi, predstavljena sinoć u Baru.

Događaj je organizovan na neuobičajenom prostoru za književnu promociju – na košarkaškom terenu iza Gimnazije „Niko Rolović“. Iako neuobičajena, ova lokacija odabrana je namjerno, jer je najbliža onim mjestima – dvorištu i sali gimnazije, na kojima je Peđa Milović napravio prve košarkaške i trenerske korake.

U razgovoru sa Željkom Milovićem, urednikom programa bARS Barskog ljetopisa, u sklopu kojeg je promocija i održana, Peđa Milović prisjetio se svog dolaska u Bar, u nekadašnje Trudbeničko naselje, najljepših – školskih dana, nastanku prvog košarkaškog kluba u Baru „Mladost“, koji će se kasnije tranformisati u „Mornar“, zlatnim danima ženske košarke ovog grada, Bara nekada i brojnih anegdota iz košarkaške karijere koja je počela nenadano i neočekivano, a koja ga je krajem osamdesetih godina odvela u Sloveniju.

Djelo, kako je naglasio Željko Milović, oživljava Bar sedamdesetih i osamdesetih godina.

„U njemu su autorovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti, košarkaši koji su odavno posljednji put stupili na parket sale, betonski i tereni osnovnih škola, jeftini jugoslovenski hoteli, putovanja na utakmice taksijem, dječaci predugačkih ruku i nogu, djevojčice nježnih pokreta koje se razgoropade na terenu, barake Trudbeničkog naselja, hotel „Agava”, Bedžetijeva slastičara, parapet pored mora, diskoteka „Crveni talas”, „Tarini” autobusi i lepeza barskih oriđinala koji su ostavili pečat u životu grada, na području od drvenih gatova do Zgrada solidarnosti i Pivnice, od Madžarice do Stare raskrsnice…“, kazao je moderator večeri i urednik bARS-a.

Uvodni dio zbirke dnevničkih zapisa obilježavaju sjećanja iz nekadašnjeg Trudbeničkog naselja, koje se nalazilo na prostoru oko današnjeg kafea „Martina“ i sportskih terena.

„Naselje su činile barake na G i naš stan je bio na kraju, dok nisam jedno jutro osvanuo u morskoj vodi do koljena, pa smo se preselili. Tako smo mijenjali te sobe, a na kraju balade, najljepše trenutke svog djetinjstva doživio sam tamo, u naselju u kom smo svi bili istopravni, nije bilo razlika između djece, nije bilo važno da li je neko dijete direktora, kao što je recimo bila Evica, ili Olje i mene, a mi smo bili djeca radničke klase… Teško je to danas opisati, a najljepše su bile nedjelje, kad su se puštale pjesme sa svih krajeva Jugoslavije – od „Bosno moja“ do „Nikšiću u dolini Zete“, jer nas je u Trudbeničkom naselju bilo iz svih krajeva bivše države“, prisjetio se Milović, dodavši da je to mjesto bilo stjecište svakakvih dešavanja i anegdota.

Cijele priče o uspješnoj karijeri Peđe Milovića u košarci, koja će biti krunisana penzijom za dvije godine, vjerovatno ne bi bilo da nije bilo profesorice Branke Korać. Košarka čak nije bila ni prvi Milovićev izbor, već fudbal, i na kratko, atletika.

„Veoma sam srećan što sam u prilici da javno kažem nešto o toj divnoj ženi. Na prvom treningu nam je kazala da ako želimo da se bavimo sportom ne smijemo da pijemo i pušimo. Ali, što je još važnije da ćemo jedino ako budemo dobri ljudi, uspjeti u životu. Trudio sam se cijeli život da se tim rukovodim. Te njene riječi nikada nijesam zaboravio. Bila je ne samo trener, već naš roditelj. Ona se nije previše bavila košarkom, nakon nje smo imali i bolje trenere, ali nikada boljeg čovjeka. To je nezaboravno za cijelu generaciju gimnazijalaca, a posebno za nas košarkaše”,  ispričao je Milović, dodavši da je posebno veliki utisak na njega ostavio i profesor Slobodan Topalović.

Košarkaški trener Peđa Milović postao je sa 19 godina – nenadano i neočekivano, dok je bio student Pravnog fakulteta u Podgorici. Grupa djevojaka, njih 17, iz Bara, na čelu sa Vesnom Jovanović Bokan i Vesnom Aleksić Paladin, uputila mu je pismo u kom ga mole da preuzme ženski košarkaški klub, kako isti ne bi bio rasformiran. Milović pristaje, vraća se u Bar i uspijeva da stvori klub koji će osvojiti Ligu i Kup Crne Gore, ispiše zlatne stranice ženske barske košarke, a u svojim dnevnicima brojne, gotovo nevjerovatne anegdote.

Ozbiljnije korake ka građenju trenerske karijere pravi uz pomoć, podršku i savjete trenera Pera Blaževića, u Mornaru.

“Veoma sam mu zahvalan što je mene odabrao za pomoćnika, on je primijetio moju ambiciju i želju da napravimo nešto više u barskoj košarci. Trenirao sam mlađe selekcije. Okupilo se tada oko 200 dječaka, od kojih su neki danas važan faktor košarke u Baru, ali i drugih privrednih grana,”, kazao je Milović.

Upravo sa tom selekcijom – „Timom Lavlje srce“, učestvovao je na turniru u Zagrebum zajedno sa Cibonom, Olimpijom, Rabotničkim, a zahvaljujući trojkama talentovanog Peđe Fura Pavićevića pobijedili su ekipu Rabotničkog. Milović kaže da mu je baš taj uspjeh donio ulaznicu za Sloveniju, u koju odlazi krajem osamdesetih godina i gdje i danas uspješno vodi dva kluba u dva grada. Kako priznaje, voli zemlju koja mu je pružila lijep život, a najljepša ilustracija tog poštovanja je činjenica da zna i slovenačku himnu. U jednom od svojih zapisa kaže da je prilikom duela Crne Gore i Slovenije zapjevao himne i jedne i druge države.

„Crnu Goru i Sloveniju ne razdvajam, ali zna se gdje je srce – na Topolici“, kazao je Milović.

Dio sjećanja Peđe Milovića, objedinjenih na ovaj način, možda ne bi bilo da nije bilo i novinarke Gordane Vujović, koja je Milovića, nakon više decenija, ponovo „srela“ u kolumnama na Bar Infu.

„Sretali smo se u djetinjstvu svakodnevno kod Malog dvorca, gdje sam ja živjela. To je bilo drugačije vrijeme, svi smo se poznavali, znali smo šta je ko tog dana ručao… Kada sam počela da čitam njegove kolumne na Bar Infu, to je bilo nevjerovatno otkriće za mene. Dopalo mi se kako piše. Shvatila sam da je uspio u životu, a bilo je toliko razloga da ne uspije. Svojim trudom i zalaganjem uspio je da napravi karijeru na kojoj mnogi mogu da mu pozavide“, kazala je Vujović, istakavši da je i kod nje priča o himnama ostavila poseban utisak, te da je to najljepši način da se uputi zahvalnost jednoj državi.

Posebno emotivna je priča o patikama u kojima je Milović krenuo za Slovniju, a koje je dobio od druga iz Ulcinja Senada Spužanina. Te patike je imala priliku da vidi i publika Barskog ljetopisa. Milović ih čuva kao podsjetnik na dane odlaska iz Ulcinja, gdje je tada vodio lokalni klub, i dolaska u Sloveniju.

„U znak sjećanja na Senada, na te poklonjene patike, najljepše patike koje sam ikad vidio, u Sloveniju sam pošao u njima, i u jednim somotskim farmericama iz Beka. Te patike su u mom autu, ja ih čuvam, i kad sam prije nekoliko dana sa Senadom bio na ručku, zajednički su nam suze potekle. Te patike će uvijek ostati u mom vlasništvu, jer sam i djeci uvijek govorio – kad god poletite i mislite da ste neko i nešto, pogledajte te patike, da znate u šta smo došli u Sloveniju i šta smo sve postigli svojim poštenim i korektnim radom“, kazao je Milović.

Na kraju, kad se sumiraju godine karijere, Milović kaže da ona najposebnija sjećanja ipak jesu vezana za Bar.

„Nema ljepšeg osjećaja od druženja sa Furom, Pritkom, Soćom, Šulem, koji je nepromjenljiv, cijelom tom ekipom… Svi momci koji su makar znali da hodaju po terenu, igrali su kod mene u Sloveniji, uvijek me vodio lokal-patriotizam, a naravno, oni su moje povjerenje pravdali“, kazao je Milović, zahvalivši se svima koji su prisustovali promociji posebno Miću Nikoliću, koji je ovim povodom došao iz Londona.

Drugo, dopunjeno izdanje knjige Peđa Milović posvetio je unucima – Nikši, Fjodoru i Luki, a sav prihod od prodaje otići će u humanitarne svrhe, za liječenje našeg sugrađanina, bivšeg košarkaša Marka Nikića. Podsjetimo, prihod od prodaje prvog izdanja doniran je Narodnoj kuhinji u Baru.

„Uvijek sam se trudio i trudiću se da pomognem, i to ne zato što imam, nego zato što znam kako je kad čovjek nema“, zaključio je Milović.