Osobe sa invaliditetom se „čim pređu kućni prag“ suočavaju sa brojnim problemima

Javni prevoz, prilazi institucijama, ali i trotoari u samom gradskom jezgru Bara nisu u dovoljnoj mjeri prilagođeni osobama sa invaliditetom, tvrdi naša sagovornica, mještanka Starog Bara, koja se na dnevnom nivou suočava sa brojnim problemima, budući da je korisnica invalidskih kolica. Poručuje da bi osobe sa invaliditetom morale snažnije da se zalažu za ispunjenje svojih zakonom zagarantovanih prava i iskazuje nadu da će nadležni preduzeti mjere kako bi olakšali život ljudima koji se suočavaju sa sličnim problemima poput njenih.

„Čim pređemo kućni prag, moj maloljetni sin mora da nosi moja kolica, prvo niz stepenice od naše kuće, a potom ulicom, jer je ista u užasnom stanju. Glavna ulica u Starom Baru je savršena, prelijepo uređena. Ali, kada se uđe malo ‘po ćoškovima’ drugačija je slika. Od naše kuće u Starom Baru idemo do autobuske stanice, gdje se, ponovo suočavamo sa problemima. Gradski prevoz ima autobuse koji su prilagođeni osobama sa invaliditetom, ali nisu svi. A oni koji jesu dolaze rijetko. Nekoliko puta su vozač i kondukter donijeli rampu, ali smo moj sin i ja zauzvrat dobili uvrede, kao da je postavljanje rampe naš, a ne njihov posao. A onda, pošto prilagođenih autobusa nema, ni načina da ja uđem u autobus, moj sin gura kolica od Starog Bara do Topolice“, priča mještanka Starog Bara.

U određenom broju institucija, kako potvrđuje, pristup osobama sa invaliditetom je obezbijeđen.

„Dom zdravlja je to lijepo uredio, kao i Pošta. Međutim, kad treba da idem u Fond za zdravstveno osiguranje, nemam nikakav pristup. Njihove prostorije su na drugom spratu, moj sin treba da se popne, a onda ja preko telefona dajem uputstva, kako bi se sve završilo“, navodi naša sagovornica.

Ulice, čak ni u najužem gradskom jezgru, tvrdi, nisu prilagođene osobama sa invaliditetom,

„I sa tim se suočavamo. Na određenim mjestima nema pristupnih rampi, pa sam prinuđena da idem ulicom, što je krajnje nebezbjedno“, kaže naša sagovornica.

Ističe da ona kao pojedinka ne može mnogo da uradi.

„Voljela bih da se skupe ljudi sa sličnim problemima, da ih definišemo, kako bismo se obratili onim institucijama koje mogu da nam pomognu. Nas osobe sa invaliditetom su, čini mi se, svi zaboravili. Mnogi od nas ne izlaze često iz kuće, a ja sam samohrana majka koja mora da podiže maloljetno dijete, plati sama račune, završi sve obaveze… Koliko god moj sin bio sposoban i naviknut na moje stanje od rođenja, on je i dalje dijete“, zaključuje naša sagovornica.