Polje filologije važno je za feminizam, jer je jezik najjači odraz kulture

Rodno-senzitivni jezik mora biti prisutan u medijima i svakodnevnom razgovoru, ističe u novoj epizodi Melos podkasta književnica i feministkinja, doktorantkinja Fakulteta političkih nauka, Minja Marđonović – poznatija kao Stoglava aždaja. U Melos podkastu, Marđonović je govorila o romanu prvijencu „Jefimija – žena koja čeka“, Njegošu, religiji, feminizmu, ljubavi, odnosima među ženama, braku… Rođena u Mostaru 1989. godine, djetinjstvo je provela u Baru, odakle je njen otac. U Beograd, u kome i sada živi, seli se 2000. godine sa roditeljima.

„Najljepše godine svog djetinjstva provela sam u Baru. Izuzetno sam emotivna i vezana za ovaj grad“, ističe Marđonović.

Na Fakultetu političkih nauka, Marđonović je diplomirala politikologiju, a na Studijama roda masterirala kulturologiju, kritikom institucije braka iz perspektive slobodne ljubavi, oslanjajući se pritom na anarhističke eseje čuvene feministkinje dvadesetog veka – Eme Goldman. Pored akademske posvećenosti feminističkoj teoriji, 100glava aždaja svoju političku borbu artikuliše kroz društveno angažovano spisateljstvo i poeziju.

Marđonović smatra da, kada govorimo o feminizmu, jedno od najvažnijih polja je polje filologije i jezika, jer je jezik najjači odraz kulture.

„Rodno-senzitivni jezik mora biti prisutan u medijima. Imali smo primjer u Srbiji, gdje je ministarka tražila da je ne zovu ministarka, jer je njoj to asocijacija na Nušića, odnosno ženu ministra. A guvernerka ne želi da je zovu guvernerka. U tome je caka. Što mi više budemo insistirali na jeziku, na označavanju toga da ministarka postoji, da postoji guvernerka, da nije samo učiteljica ili medicinska sestra, kafe kufarica, položaj žena biće bolji… Ne smijemo biti relaksirani, naročito mi koji pišemo. Jezikom moramo da upremo u naše feminističko-političke ciljeve. Moramo znati pozadinu – zašto je važno da sjutra našu djecu učimo da postoji i vezistkinja ili vojnikinja, profesorka, ministarka, guvernerka, premijerka… Važna je vidljivost i označavanje. Rodne uloge su jezikom najviše definisane i u tom smislu moramo da budemo pažljivi“, smatra Marđonović.

Feminizam je, kako dodaje, polje za kojim traga i koje živi.

„Ne želim da me bilo ko stavlja u bilo koje fioke. Feminizam nisam učila od ovih ili od oni, nego od naših pretkinja, od onih žena koje su ispisivale našu istoriju. Za time tragam, to živim“, kaže gošća podkasta.

Saglasna je da u odnosu među ženama često prevlada kompetitivnost.

„Sve je kompeticija. Ko je veća feministkinja, koja je bolja umjetnica, koja je ljepša, koja ima ovo, a ono one… A to je odraz i patrijarhata“, smatra Marđonović.

Pored mnogobrojnih autorskih tekstova i kolumni, autorka je i kratkog dokumentarnog filma Kismet, koji je nastao u okviru projekta „Povećanje regionalne povezanosti mladih Srbije i Albanije”, posredstvom Organizacije za Evropsku Bezbednost i Sigurnost iz obe zemlje. Usmerena na svoj literarni, aktivistički rad, živeći neko vreme u Indoneziji napisala je svoj prvi roman Jefimija, žena koja čeka, s idejom da na taj način romantičnoj beletristici ponudi alternativniji pristup lično-političkom životu jedne žene. Minja je 2020. godine izdala svoju prvu knjigu „Jefimija, žena koja čeka“. Ipak, iako naslov knjige može upućivati na pasivno čekanje, to nije tako.

„I moja lektorka je kazala – kako ovaj naslov, pa Jefimija ne čeka, ona traži. Da, ali čekanje je permanentna radnja. Otkad se rodimo uvijek nešto čekamo. Na kraju, čekamo da umremo. Neminovno, svjesno ili nesvjesno. Ona ne čeka pasivno, ona čeka i živi život. Poenta je da se ne pretvorimo u puko čekanje, poput Godoa. Neposredno prije nego što sam izdala ovu knjigu, upoznala sam dvije monahinje i provela u toj mojoj 30. godini, određeno vrijeme u manastiru. I tokom tog vremena provedenog sa njima shvatila sam koliko je život težak, ali dobar. Tek u izolaciji spoznaš koliko je sve teško i koliko sva borba ima smisla. I te dvije moje prijateljice sam sudbinski srela, one su došle samo zbog mene u tom trenutku, a ja sam došla samo zbog njih. A šta je uopšte manastirsko sestrinstvo? Šta je feminizam? Sestrinstvo. Zamislite kada bismo mi feminstkinje bile u zajednici kao monahinje, bez obzira ako se ne volimo… Uploviti, uću u duhovnost, znaći rasporiti sebe“, navodi Marđonović.

Iako vlada mišljenje da su u regionu književnici stavljeni u takvu poziciju da osim pisanjem, moraju da se bave još nečim kako bi pristojno živjeli, Marđonović smatra da to nije tako.

„Pa i mene često pitaju – šta radim, od čega živim? Pišem i želim samo time u životu da se bavim. Mislim da me samo zato Bog doveo na ovaj svijet i dao mi zadatak da to ispratim. Da li je teško? Jeste, ali ja vjerujem da ću uspjeti i da ću u svom životu živjeti od onoga za šta živim. Na našim prostorima, kroz moju vizuru, može da se živi od književnosti, ali put je težak“, kazala je Marđonović.

Kompletan razgovor dostupan je na sledećem linku:

Voditeljka: Nikoleta Dabanović

Gost: Minja Marđonović, književnica

Video: Dejan Senić, Igor Perčobić

Muzička podloga i obrada zvuka: Muzički studio „Melos“, Zorica Vučeljić i Filip Despotović

Produkcija: NVO „Melos“, 2022.