Pomorac Krsto Vukotić preživio dva brodoloma- kapetanova samovolja plaćena ljudskim životom
Sa nepunih 18 godina prvi put se ukraco na brod, daleke 1976. godine, a danas živi “treći život”. Pomorac Krsto Vukotić, brodski kuvar, preživio je dva brodoloma, dva puta gledao smrti u oči. Tokom drugog brodoloma, koji je bio stravičan, kako kaže, vidio je sopstvenu sahranu. Drame na moru, borbe sa silama prirode za život, agonije, nisu ga, pak, obeshrabrile da nastavi ploviti. Krsto Vukotić iz Bara ima preko 40 godina pomorske karijere. U nekoliko matrikula su svjedočanstva o broju ukcaja, trajanju duge plovidbe na teretnim i putničkim brodovima.
Kad je iz sela Krnjice sa obali Skadarskog jezera zaplovio morima i okeanima Krsto Vukotić nije ni slutio da će na početku pomorske karijere doživjeti da brod “Cetinje” na kome je tada plovio potone na dno okeana. Prvi brodolom preživio je u svojoj 19. godini.
-Iz Kube isplovili smo za Bugarsku. Teret je bio žuti šećer. Radari na brodu su bili pokvareni. Bilo je to vrijeme kad radare nisu mogli popraviti na Kubi. Nakon dva dana plovidbe od Havane nasukali smo se na morski greben. Brod je lagano počeo da tone. Na brodu su bila 33 člana posade, iz Crne Gore i Dalmacije. Imali smo sreću da je naišao engleski brod i cijela posada je spašena. Prevezli su nas do Paname, a iz Paname sam stigao kući, u moje selo Krnjice. Bilo je to 1979, priča Vukotić za Pomorski portal.
Prošlo je 45 godina od te drame na Atlanskom okeanu, u blizini Bahamskih ostrva, ali sigurno sjećanja su duboko urezana
-Ne može se to zaboraviti. Mada je to bilo mnogo lakše nego kad sam doživio drugi brodolom. More je bilo mirno. Sve smo na komot pokupili. Na Kubi smo kupili papagaja i psa, i njih smo spasili. Poklonili smo ih oficirima na engleskom brodu kao mali znak pažnje za spašavanje. Tu nije bilo opasnosti.
Šta se desilo kad je brod udario u greben?
-Brod je pukao na pola. Dugo je tonuo. Počeo se puniti vodom, to je trajalo oko pet sati. Imali smo vremena lagano da se spustimo u čamce. Taj brodolom me nije pokolebao da nastavim ploviti. Sjećam se -upravitelj stroja na tom brodu nakon broloma mi je rekao – Krsto nikada više neću na brod, ali to je i kod njega je to kratko trajalo. Nastavio je da plovi, napredovao u karijeri, kaže Vukotić I dodaje- E, drugi brodolom koji sam doživio 2011.godine je bio stravičan.
-To se desilo u Egejskom moru. Teretni brod je plovio pod kiparskom zastavom. Iz Konstance željezo smo vozili za Ravenu. Težak i opasa teret za nevrijeme. Te zime, šest dana je rumunska luka bila zatvorena. Svi brodovi su bili usidreni, čekalo se isplovljavanje. Kad smo dobili slobodan saobraćaj prošli smo Crno more, Istanbul, izašli iz Daradanela.
Egejsko more zahvatilo je strašno nevrijeme. Kapetan je nastavio plovidbu na svoju ruku, ignorisao je veder . Poveo nas je u smrt, 12 članova posade i samog sebe. Ko je mogao kapetanu da se suprostavi. U Egeju najstrašnije nevrijeme. Vjetar, talasi oko pet metara…jezivo. Mrkla noć, oko 22 časa voda je počela da ulazi u brod. Za 20 minuta je brod potpnuo. Strašno je to bilo, još strašnije te kobne noći smo izgubili kolegu, pomorca Moma Kočovića iz Ulcinja. Možda niko od nas ne bi preživio da sa nama na brodu nije bio naš sugrađanin Vojo Orlandić, neviđeno priseban. Sreća je i da smo na brodu imali čamac koji je mjesec ranije bio na reparaciji. Čamac koji se otvara kad se baci u more. Kapaciteta 19 osoba. Vojo je bacio čamac u more, a pomogao mu je pokojni Momo. Poslednji sam ostao na brodu koji je tonuo. Gledao sam u nebo, a pred očima su mi bile razne slike. Čekanje je moglo da me košta života. Od osvjetljenja sa makine dok brod nije potpnuo vidio sam čamac u moru. Znam da sam imao pojas koji sam srećom dobro vezao. Skočio sam. Nosile su me morske struje. Uspio sam doplivati do čamca… Dva kadeta iz Kotor ubacili su me u čamac. Voda je bila skoro u pola. Pitao sam Voja- jesmo li svi, on mi je rekao- Nema Moma.Tajac. Šta je bilo, kako je bilo…Vojo ga je ubjeđivao da ulazi u čamac, a on je ubacivao ljude kako je ko uspio doplivati do čamca. Bio je iskusni pomorac. Odjednom je nestao…da li srce…do danas ne znamo. Nestao je u morskim dubinama, prisjeća se Vukotić kome glas podrhtava dok priča.
Kažete, čamac je bio kanapom vezan za brod, kako ga brod koji tone nije povukao ka morskom dnu?
-Vojo se sjetio. Kad smo počeli da tonemo, utrčao je kod kod mene u kuhinju, uzo nož, stavio ga u usta, stisnuo zubima i skočio u vodu. Vrhunski pomorac. Da Voja nije bilo, vjerovatno mi danas ne bi razgovarao. To je čovjek, pomorac za primjer, ističe Vukotić i prisjeća se: “U nemilosti mora bili smo čitavu noć. Oko osam sati su nas nosile struje, talasi bacali”.
-U čamcu hladna voda, udara i zapljuskuje. Prsti ukočeni, što od stiskanja kanapa za koji smo se držali, što od stresa. Smrzavamo se, zimsko doba. To je bio užas, ne znaš šta te čeka…decembar, hladna voda, vjetak, kiša, sastavili se nebo i more…hoćeš li izdržati- to su scene kao da ih je Hičkog režirao- strava i užas. Pred svitanje, spasila nas je posada ruskog teretnog broda koji je vozio gas. Kad je ruski brod stigao do nas, mi iznemogli, smrzli se, teško se bilo i popeti na brod. Jednog od članova naše posade za malo talas sa ruskog broda nije povukao u more…e koliko je te noći bilo stravičnih scena. Ruskim brodom smo došli do grčke luke Pirej, tu nas je čekao ambasador Jugoslavije. Nismo imali ni dokumenta, ni odjeće. Pomogli su nam iz ambasade, takođe, princeza Katarina…Prenoćili smo i ujutro avionom za Beograd. Kapetan ruskog broda nam je dao telefon da se javimo porodicama. Naše porodice srećom nisu znali šta se te noći događalo u Egejskom moru. Saznali su, naravno kasnije, navodi Vukotić.
Kad smo se našli na kopunu, u Grčkoj, pa kasnije u Beogradu, neki od članova posade su htjeli da tuku kapetana. Nikada nije pokrenuto pitanje njegove odgovornosti. On je, dodaje Vukotić, sa aerodrome bukvalno pobjegao kući, inače je živio u Beogradu, porijeklom je bio, koliko se sjećam iz Kotora.
-Koliko je brodolom bio agonija, mnogo je bio bolan susret sa porodicom Kočović iz Ulcinja. Istog dana uveče kad smo iz Beograda stigli u Crnu Goru nakon kraćeg susreta sa našim porodicama pošli smo u Ulcinj. Momo je imao suprugu, kćerku, sina. Koliko je bilo teško porodici, nama. Kćerka Momova mi je rekla, čika Krsto nikada u Ulcinju neću živjeti, ne mogu pogledati u more. Tuga velika. Sa Porto Milene smo bacilli cvijeće. Ni sahrane, ni groba. Momo je bio dobar čovjek, samo takav kolega, posvećen roditelj. Utopio se 15 dana nakon što se ukrcao na taj brod, a bio je u životnoj dobi na pragu 50-tih. Užas. Ranije smo zajedno bili na brodovima. Vrijedan, znaven električar, emotivno priča Krsto Vukotić .
Prošlo je mnogo vremena od tog stravičnog brodoloma, sjećate li se šta vam je te dramatične noći prolazio kroz glavu
-Pitala me to novinarka Gordana Vujović kad sam došao kući nakon brodoloma. Sjećam se, tada sam Goci rekao- Gledao sam sopstvenu sahranu dok sam stajao na brodu koji tone. Pred očima mi put više kuća u selu Krnjice, put prema crkvi…To je bio užas. Prošlo mi je kroz glavu- nikada neću vidjeti djecu. Bol mi je razdirala grudni koš. Ni danas ne mogu da se sjetim toga, a da me ne steže u grudima. Pokušavam da zaboravim, ali to je nemoguće. To se ne može zaboraviti. Duboko je urezano…, kaže sagovornik Primorskog portala
No, more ima magičnu moć. Koliko zna da bude zastašujuće u svojoj silini, često neumoljivo, a opet neodoljivo. Pomorac i more su posebna cjelina. To potvrđuje pomorac Krsto Vukotić koji čeka na novi ukrcaj.
-Možda sam oštar na riječima, ali u poslu sam besprekoran. To mogu potvrditi pomorci. Kuhinja koju zadužim na brodu je – “apoteka”. Pripadam generacijama pomoraca kod kojih se znao red, gdje nije bilo improvizacija. Zdravstveno se dobro osjećam i mišljenja sam da mogu još da plovim. Čekam ukrcaj i nadam se da će novi kadrovi u našim državnim pomorskim preduzećima znati da procjene posvećenost pomoraca poslu, a ne da nas dijele kao poslednjih godina na „podobne i nepodobne“, zaključuje Vukotić.
