Priča iz pakla razornog zemljotresa – nadmoć prirode pokaže nemoć čovjeka

Bilo je situacija da za nekoliko centimetara pomjeranja životi crnogorskih spasilaca budu ugroženi tokom spašavanja žrtava razornog zemljotresa u Turskoj, ali nisu odustajali. Svih 23 člana prvog spasilačkog tima iz Crne Gore razmišljali su kao jedan, cilj je isti –  misija u gradu Hataj, da se spasi život.

Oči zasijaju od sreće za svaki spašeni život, a suze naviru same kad krenu slike sjećanja na pet dana provedenih u turskom gradu koji je razorni zemljotres skoro sravnio sa zemljom i tragediju koju je doživio i koju živi narod Tuske.

Jedan među jednakim crnogorskim herojima Aco Vulević priča za Primorski portal kako su spasili dječaka i ženu, šta su vidjeli i doživjeli u Turskoj u spasilačkoj misiji.  

Spasiti dijete od četiri godine poslije 100 sati koje je ono provelo u ruševinama, osjećaj je koji ne može da se opiše. Prvi crnogorski tim prvog dana u Turskoj izvukao je živu ženu iz ruševina.

„To je nagrada koju čovjek  pamti za čitav život. Krupne oči, nasmijanog djeteta…  Plačete od sreće ,a tuga steže grudi zbog okolnosti. Nažalost, porodica dječaka,  majka i brat, ili sestra su stradali, ostali su ispod ruševina.  Mali Ahmed,  se zove dječak“, počinje priču Aco Vulević za Primorski portal jedan od 23 crnogorska heroja u Tima koji je učestovao u spašavanju u turskom gradu Hataj.

Rame uz rame sa četiri spasioca Službe zaštite i spašavanja Bar bili su kolege iz Podgorice, Ulcinja, Budve, Tivta, Kotora i Cetinja u gradu gdje je priroda pokazala nadmoć nad nemoćnim ljudima koji su ostali bez porodica, bez krova nad glavama, bez hrane, vode, struje…I to za nekoliko minuta tog kobnog februara kada je krenula serija zemljotresa od kojih je bio najjači 7,7 stepeni Rihterove sklale. Objekti su se rušili kao kule od karata.

I kada gledamo na televiziji, osjećaj je strašan. Kako izgleda situacija na terenu?

– Teško je i zamisliti. Mnogo teže nego u kadrovima i fotografijama.. U  Turskoj i Siriji dogodilo se  bukvalno katastrofa.  Gledali smo snimke prije polaska, ali kad smo stigli  na lice mjesta, to je potpuno druga, mnogo teža i mučnija priča. U glavi je samo jedna misao – da kreneš da radiš, da pomažeš, organizujemo se i krenemo. A, krenete sa jednim planom, ali, teren diktira nešto drugo. Dobro smo radili, tim koji je bio na terenu je bio sjajan,  23 čovjeka su se ponašali kao jedan“, kaže Vulević dodajući da u  dugogodišnjoj praksi spašavanja ljudi kroz ovakvu situaciju još nije prolazio.

„Veličina same nesreće je nesaglediva. Svaka tragedija, tragična je na svoj način. Na terenu, slušate o životnim pričama tih porodica, zahvalni su čak i ako ne možete da pomognete, a pokušavate… zahvalni jer smo bili tu, jer smo pokušali nešto“, navodi Vulević.

Razorni zemljotres Tursku i Siriju pogodio je prije sedam dana. Vulević kaže da postoji vjerovatnoća da se nađe još preživjelih.

„Dešavali su se slučajevi da se nakon 27 dana izvuku preživjeli, recimo, nakon zemljotresa na Haitiju. Čovjeku treba toliko malo da preživi nakon što izađe iz tih ruševina. Kada vidite odakle smo izvadili ovog dječaka i ovu gospođu, ne možete da povjerujete u kakvim su uslovima ljudi preživljavali. Do dječaka smo kopali taj tunel osam sati, ali, kada pogledate oči koje vas gledaju ispod, to je neopisivo, ne mogu da pričam o tome… Jednostavno ne postoje riječi kojima bi se opisao osjećaj, ne moj, nego svih nas, i taj pogled, to ću pamtiti čitav život. Na fotografiji koja je nastala u tim ruševinama, vide se emocije svih nas, snažniju sliku nisam vidio“, priča Vulević.

U toku boravka u Turskoj, priča Vulević, nisu ni registrovali da li tlo podrhtava, a serija zemljotresa se ponovila dok je crnogorski tim boravio u turskom gradu.

„Znate da podrhtava, ali čovjek, otupi, nema više nikakve reakcije. Spasioci rade, a u međuvremenu trese. Našem timu kapu skidam, ostavili su svi srce na terenu“, navodi Vulević.

Veliki broj ljudi ostao je bez svega – žive, spavaju u parkovima, na ulicama srećete ljude koji lože daske, griju se…

„Angažovano je dosta volontera koji su zaduženi za dostavu hrane, vode, to nekako funkcioniše… Mislim da ti ljudi još nisu svjesni šta se zapravo dogodilo. Vidim momka – to nikad neću zaboraviti – kojeg sam pitao, koliko je ljudi bilo u objektu koji se srušio, a on kaže – Tu mi je žena i četvoro djece… I ti gledaš i mi smo nekoliko sati pretraživali, pokušavali da vidimo nešto, čujemo, osluškujemo, gledamo kuda možemo da uđemo, da pristupimo, ali na žalost ne pronalazimo ljude, a on zahvalan.  Zahvalan je i za to što smo pokušavali.. Čovjek nam  priča -četvrti dan niko se nije okrenuo, prvi dan su došli pet minuta, drugi deset, to nam je rekao i dodao – vi ste jedini koji ste pokušali da nešto uradite. Čovjek ponavlja da ima  četvoro male djece… Jednostavno, ne može niko da ostane imun na to. To je jedna od nekoliko destina hiljada tragičnih sudbina tih ljudi. Strašno je kad   moraš da kažeš suprugu, djetetu, roditelju, da ne možeš da  nađeš  njegove najdraže. Prioritet je spašavanje živih lica… Neko ti traži da izvučeš nastradalog, a ti moraš da ga iznađeš način da kažeš kako su prioritet živi. To je izuzetno teško, nikada ne znate kako će ko da reaguje. Sve ono što mislite da znate i sve što mislite da ne možete da uradite, uradite. Nevjerovatno. Kose se postupci sa razmišljanjima, moralom, i ti moraš da na neke stvari zažmuriš, da se okreneš, baš teško…. Srce stegneš, grči se tijelo“, priča Vulević.

Vrijeme je neumoljivo, nada ostaje da će biti još spašenih iz ruševina, a preminuli izvuku iz ruševina.

„Niko ne može da predvidi, tu sad dolazi teška mehanizacija, raščišćava teren…Teška mehanizacija radi uz prisustvo spasilaca, ako postoje indikacije, mogućnosti da preživjelih. U tim situacijama  vođa tima je na terenu i diktira šta treba da se radi. Radi se postepeno, otkloni se dio ruševina, vi pogledate, dozivate, radi se postepeno, ali to će da se radi tako do jednog trenutka, onda dolazi teška mehanizacija da radi na raščišćavanju“, objašnjava Vulević.

Prvi crnogorski Tim u Turskoj  je trebalo da ima obezbjeđen smještaj, ali ga nisu imali, što je kako kaže Vulević i normalno u takvoj situaciji.

„Ne možete da očekujete od njih da odreaguju za svaku sitnicu, nekako smo se organizovali, spavali u šatoru, na asfaltu u vrećama za spavanje, iskoristili smo jedan šator za opremu i dio ljudstva. Sa turskim timom medicinara smo iskoristili njihovu polovinu šatora, da bi spasioci spavali. Ostalo kombinovali, napravili smo relativno brzo preko naših djelatnosti rada i uspjeli da obezbijedimo hranu, napravili krug koji je funkcionisao. Tom narodu je teško, nama je bilo najlakše. Ništa nam nije smetalo, osim činjenice da ne možemo da pomognemo koliko bismo htjeli“, priča Vulević.

Kobni zemljotres odnio je preko 38.000 života, broj žrtava je u porastu. Na terenu koji danima podrhtava, sve vrijeme u Crnoj Gori drhtali su od straha članovi porodica spasilačkih ekipa u Turskoj.

„Svaki naš odlazak na posao, naše porodice  preživljavaju na svoj način.  Možda to neko vidi, neko ne vidi, neko osjeća, a neko ne, ali je tako. Nije nikome lako da pošalje supruga, sina, oca, da gasi neki objekat ili na ovakav teren. Ali, to je naš poziv, mi smo na to pristali. Izborom ovog posla, spasilac, vatrogasac – čitav život razmišljaš kao vatrogasaca, i u saobraćaju, van posla, to je stil života… Porodicama svaka čast, možda smo i sebični po tom pitanju i hvala im što nas trpe“, kaže Vulević.

Prema riječima Vulevića, Turska je velika zemlja, imaju dobro organizovan AFAT, organizaciju nadležnu za ovakve situacije.

-Ali, sili prirode teško je odgovoriti, ta nadmoć pokaže nemoć čovjeka. Ipak snaga čovjeka je u odluci da ne odustaje i dok postoji najmanji tračak da nekome život može biti spašen, zaključio je Vulević.