Relativizacija nasilja proizilazi iz odbijanja da se preuzme odgovornost

Ne možemo da mijenjamo čitav sistem, ali možemo kao pojedinci da i te kako djelujemo kada prepoznamo različite vidove nasilja i da probamo da ih spriječimo, a ne da ih relativizujemo, ističe master psiholog i geštalt psihoterapeut Petar Marković u novoj epizodi Melos podkasta. O nasilju, o tome kako se trasira sopstveni put, a izbjegavaju utabane staze, povezanosti vizuelnog identiteta, seksualnosti, uvjerenjima i ponašanju, Marković govori u razgovoru sa voditeljkom podkasta Aleksandrom Bojić Ivanović.

Parola „Progovori da te vidim“ u današnje vrijeme, vrijeme vizelnog, teže je primjenljiva. Primat preuzima vizuelni identitet, što ističe i Marković koji kaže da „mi identifikujemo sebe kroz ono što je naša reprezentacija, naša slika“.

„Često povjerujemo da smo mi ono što je naša slika, a desi se i da ljudi i okruženje povjeruju da smo mi ono što je naša slika. S druge strane, slika, odnono ta vizuelna identifikacija je odvajkada bila važna. Kraljevi su imali svoje dvorske slikare, koji su ih predstavljali grandiozno, velelepno, da izgledaju onako kako se njima sviđa i kako bi željeli da ih vidi narod. Instagram može da bude danas zamjena za tu vrstu reprezentacije. Vizuelni identitet je važan posebno za one vrste ličnosti, u koje i ja mogu da se smjestim, koje mogu da se zizraze vizelno lakše i taj dio im je važniji, a pozadina toga je da teže tome da se više vidi ono vizuelno nego unutrašnje. Na neki način, to može biti i odrambeni mehanizam. Vizuelni identitet može biti „okidač“ za brojne reakcije iz kojih može da proizilazi nasilje ili strah. Pa tako mi imamo ljude koji imaju potrebu da povrijede druge samo zato što su drugačiji. Otuda diskriminacija na osnovu fizičkog izgleda. Neko neće da se druži ili uvaži gojazne ljude, zbog navodne slabosti karaktera, ljenosti, i tako dalje“, navodi Marković.

Pojedinac koji njeguje autentičnost na raznim poljima, nerijetko može naići na osudu okruženja i zajednice, pa umjesto inspiracije biva prinuđen da se nosi sa raznim frustacijama i izazovima. Voditeljka podkasta Aleksandra Bojić Ivanović primjećuje da su djeca u suštini radoznala, ali da strah i nerazumijevanje dolaze što bivamo stariji, odnosno što smo stariji, stvari se „sužavaju“ i lako odbacujemo, presuđujemo i osuđujemo.

„Sve ono što je drugačije u nama izaziva strah, izaziva jednu vrstu nelagode, jer ne znamo kako da se sada sa tim nosimo, ne znamo šta u nama izaziva. Što više usvojimo obrazaca i uvjerenja posmatrajući naše roditelje, sve više razvijamo jedan pogrešan, loš stav prema onome što je drugačije. Nas neke drugosti i neki identiteti mogu jako da inspirišu, ali može da se desi i da se ‘fokusiramo ‘zakačimo’ na samo jedan dio ličnosti, pa možemo i jako brzo da se razočaramo. Tako je u zaljubljivanju, za nas je neko prelijep, ali iza toga ne bude ništa od onog što u toj ljepoti vjerujemo da biva. Roditelji često imaju i neke zastrašujuće vaspitne metode i tako se razvij strah prema cijeloj jednoj grupi ljudi. Važno je i ko čini većinsko stanovništa, pa oni ostali čine tu drugost, pa se stvara jedna kulturalna zazornost“. U patrijarhatu“, smatra Marković.

Govoreći o uvjerenjima, Marković ističe da je neophodno i zdravo mijenjati mišljenje, ali da je tačno da vlada uvjerenje da onaj ko mijenja mišljenje nije dosledan i nije karakter.

„Mnogo je ljudi koji kažu da su se nešto zarekli i neće nikad nešto uraditi. To ne znači da si loš karakter, već da si spreman da uviđap na novi način, da prihvataš da se ljudi mijenjaju i da možeš da mijenjaš mišljenje stotinu puta i da je to sasvim u redu. Problem je kad se čovjek fiksno drži svog uvjerenja i ne daje sebi dozvolu da promijeni i svoj život i svoje ponašanje, prijatelje, partnere… Neko kaže da mora ljubav da bude vječna, pa se dešava da on ili ona nešto percipiraju kao ljubav, ali se tu ne osjećaju dobro i zaglavljeni su u tom odnosu. Uvjerenja mogu na mnogo načina da nam konstruišu samo ponašanje. Uvjerenja su misli u koje vjerujem i zato je važno razuvjeravanje“, objašnjava Marković.

Često mislimo da naše potrebe treba da tražimo u nečemu spolja, ali naše potrebe treba da povežemo sa tjelesnim i onim što osjećamo.

„Onda vidimo zašto to osjećamo i šta nama znači to što želimo. Kod mladih se, ovo govorim iz prakse, često razvija strah da će da razočaraju roditelje ako žele nešto drugo, jer roditelji su oni koji „više znaju“. Adolescenti kažu da su im roditelji staromodni, ali i dalje bivaju jako lojalni i protektivni u odnosu na njih. I tu onda dolazi do konflikta između onoga što neko stvarno želi ili mu treba i tada radimo na uvjerenjima koja i te kako kreiraju ono što je realnost svakog pojedinca…“, kaže gost Melos podkasta.

Potvrđuje da dolazi do određene relativizacije nasilja i naglašava da je nasilje postojalo oduvijek, ali da je mijenjalo oblike.

„Relativizacija nasilja proizilazi iz odbijanja da se preuzme odgovornost. Za sve fenomene krivimo najčešće društvo i ono što je važno je da mi ne možemo da mijenjamo čitav sistem, ali da možemo kao pojedinci da i te kako djelujemo kada prepoznamo različite vidove nasilja i da probamo da ih spriječimo, a ne da ih relativizujemo. Kad o tome pričam i razmišljam, ljute me mediji koji od nasilja prave senzaciju, objavljuju snimke, a ono o čemu bi trebalo da se piše su informacija i kazna – kako s ti ljudi kažnjeni za to što su uradili, šta su posljedice i ko su nasilnici. Imam prilike da radim sa djecom koja imaju delikventno ponašanje i najmanje je tu bilo najmanje toga što se može nazvati antisocijalnom strukturom ličnosti, mnogo više je bilo tu preživljene agresije, nakupljenog bijesa, nezadovoljstvo, osjećaja inferiornosti i ono što je, kad je nasilje značajno, je da ta djeca i ljudi koji čine nasilje nikada ne mogu da budu svjesni do koje mjere povređuju drugog, jer njihova rana je još uvijek prisutna kod njih samih, pa imaju potrebu da povrijede druge onoliko koliko su njih povrijedili. Zbog toga je važno da se i te kako radi sa onima koji su vršioci nasilja“, objasnio je Marković.

Kompletan razgovor sa Petrom Markovićem moguće je pogledati na sledećem linku:

Master psiholog i geštalt psihoterapeut Petar Marković mnogo vremena i energije ulaže u ličnu edukaciju i introspekciju, a kroz volonterski rad i psihološke edukativne radionice sa posebnom pažnjom vodi NVO projekte posvećene mladim ljudima, njihovim potrebama, dilemama i problemima. Doktorant je na Fakultetu za medije i komunikacije, i to na smjeru Transdisciplinarna humanistika i teorija umjetnosti i medija, dok je u Domu Zdravlja Bar zadužen za bračno i porodično savjetovalište. Učesnik je brojnih seminara i autor radionica i projektnih aktivnosti koje za cilj imaju podizanje svijesti o značaju mentalnog zdravlja. Veliki je zaljubljenik u umjetnost, uživa u putovanjima, a oprobao se kao glumac, art model i pisac.

Voditeljka: Aleksandra Bojić Ivanović

Video: Dejan Senić, Igor Perčobić

Muzička podloga i obrada zvuka: Muzički studio „Melos“, Zorica Vučeljić i Filip Despotović

Produkcija: NVO „Melos“, 2022.