Stvaralačku magiju Mija Mijuškovića neće prekriti prah zaborava

Komemorativna sjednica povodom smrti istaknutog crnogorskog vajara Mija Mijuškovića upriličena je danas u Dvorcu kralja Nikole, u Baru. U prisustvu članova porodice, prijatelja i poštovaoca Mijuškovićevog djela, od stvaraoca koji je ostavio neizbrisiv trag u crnogorskoj umjetnosti oprostili su se njegova supruga Olja, predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević, likovna kritičarka Anastazija Miranović i publicista i novinar Pero Radović.

Mijo Mijušković bio je jedan „samosvojni, dragi, nadahnuti, plemeniti, ogorčeni, nježan čovjek, koji je zračio mudrošču i dobrotom“, kazala je njegova supruga Olja, zahvalivši se u ime porodice Opštini Bar i Kulturnom centru Bar na organizaciji skupa.

„O njegovom talentu su drugi govorili, a ja moram da ne bih ovdje stajala ovdje samo konvencionalno ispred porodice, da se sjetim ovim povodom romana iz osamdesetih autora Veselina Mišnića pod nazivom ‘Bolest vajara Gabrijela’ sa posvetom u podnaslovu – vajaru Miju Mijuškoviću. Pomenuti vajar razbolijeva se svaki put kada neko bilo gdje ošteti njegovu figuru. Tu je naslućena buduća sudbina Mijova i njegova djela. Ozljede koje je i on dobijao kroz uništavanje, skrnavljenje i krađu njegovih radova i divne umjetničke kolekcije koje je cijelog života sakupljao, bile su teške i neprebolne. On jeste dugo živio i posvećeno i predano radio do posljednjih trenutaka, ali nikada nije zaliječio duboke rane od poniženja koje doživio. Uništeno je i pokradeno neizmjerno blago, figure, slike, zapisi, vrijedni dokumenti o preseljenju Pivskog manastira, istraživanju Cetinjske pećine, da dalje ne nabrajam… Sve je otišlo u nepovrat bez odgovarajuće reakcije“, kazala je Mijuškovićeva supruga, dodavši da su „te patnje spržile veliki dio njegove životnosti“.

„Pred smrt je rekao, a ja zapisala – ‘Nestajem ja. Radio sam kako treba za ovu zemlju. Kako bi ova zemlja postajala da se ne radi za nju?’ Možda dolazi vrijeme drugačijeg odnosa prema njegovom djelu. Još uvijek, u naznaci – možda. Hvala što ste ovdje“, zaključila je.

Predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević kazao je da je Mijušković bio jedan od najvećih stvaraoca i najboljih vajara u istoriji crnogorskog stvaralaštva koji je imao jedinstven i prepoznatljiv umjetnički izraz, i zamolio prisutne da minutom mu ćutanja odaju počast.

„Rođen u Nikšiću 1931. godine, od samih početaka bio je snažno povezan sa Crnom Gorom, njenim kamenom i drvetom, kojima je posvetio svoj stvaralački vijek, a od kojih je napravio skulpture i djela kojima se divimo i kojima će se generacije poslije nas diviti. Kako je i sam govorio, stvarao je u sadejstvu sa prirodom, u ambijentu gdje se na malom prostoru dodiruju bogatstvo vegetacije, tvrdi kamen i more. Iako je odlazio često u različite krajeve svijeta, sa namjerom da upozna sve karakteristike, ljepotu i složenost prirode, uvijek se vraćao tamo odakle potiče, kako bi na svoj način iskazao ono što osjeća“, kazao je Raičević, podsjetivši da su Mijuškovića nazivali „pjesnikom kamenog neba“.

Mijo Mijušković decenijama unazad živio je povučenim životom, u Suvom Potoku, podno Sozine, posvećen radu i porodici. Svojim djelima obilježio je umjetničku scenu ne samo rodne zemlje i regiona, već Evrope i svijeta. Prvi put je samostalno izlagao 1964. godine na Cetinju, a posljednju u Berlinu 2020. godine. Godine 1992. uručena mu je i Trinaestojulska nagrada.

Opština Bar, kazao je Raičević, preduzeće neophodne korake kako njegovo nasljeđe ne bi pokrio „prah zaborava“ i kako zaostavština onog koji je svojim rukama „darovao dušu kamenu i drvetu“ bude trajno očuvana.

„Upravo zbog značaja koje njegovo stvaralaštvo ima za lokalnu zajednicu, ali i sveukupnu crnogorsku kulturnu baštinu, i kako bismo pokazali da nismo i nećemo zaboraviti naše istaknute kulturne stvaraoce, Opština Bar je prije izvjesnog vremena preduzela korake kako bi obezbjedila zaštitu i valorizaciju Mijuškovićevog umjetničkog opusa. Namjera je da stotine skulptura koje krase njegov dom i dvorište budu adekvatno zaštićene i očuvane“, kazao je Raičević, dodajući da je sada ta obaveza još veća.

Likovna kritičarka Anastazija Miranović istakla je da nas je napustio veliki čovjek i umjetnik, pjesnik kamenog neba.

„Bila je privilegija poznavati Mija i njegovo djelo, još veća, biti među njegovim prijateljima. Mijuškovićevo djelo, nastalo u višedecenijskim umjetničkim ciklusima, izolovano egzistira mimo svih tokova crnogorske savremene i svake druge umjetnosti. Možda je i zbog toga uvijek aktuelno, svevremeno. Uticaji koji su iz centara pristizali na periferiju umjetničkih zbivanja, mimoilazili su ga, neskrnavivši djelo, dovoljno umjetnički samosvjesno, da opstaje kao posebna fenomenološka datost. Mijova Akademija bila je Priroda. Od nje je sve naučio. Pred/sa njom je polagao i padao na ispitima. Stvorivši autohtono/autonomno djelo, zasebni, umjetnički entitet koji opstaje i kada ga namjerno zanemaruju, zaboravljaju i ruše – ono se ponovo rekonstruiše/redefiniše u novu oblikovnost“, kazala je Miranović.

Od Milutina Milankovića do Sv. Petke, od ostroških greda do subotičkih, pozorišnih kamenih lutki, od cetinjske pećine do kanjona Tare, Spičanke i sutomorskih umjetničkih realizacija, sve je to Mijov „kamen u kamenu“ – nestvarano lijep, neuhvatljivo blizak – „kameni domaćin“ s gostujućim primjesama zemlje i bilja, „čuvarkuća“ istinskog duha/identiteta/duše…, dodala je Miranović.

„Mijušković je u kamenu klesao i polirao svoje misli, ne u želji da reprodukuje svijet, već u stamenom nastojanju da uobliči njegove očiglednosti. U kamenoj materiji čuvao je izvornost,  ničim ne skrnavivši njenu autohtonu ljepotu. Naprotiv, u egzekutivnom smislu, materijalizacija ideje pratila je zatečenu suštinu kamena. U  međusobnom (su)djelujućem, zavodničkom odnosu, Mija i kamena, nikada se ne nije znalo ko će u konačnici, biti vinovnik  kontemplativnog, egzekutivno-estetskog sučeljavanja. Dug je to bio proces. Počinjao je iznenada, nekim čudnim usudom ili tragalačkim nemirom koji je trajao sve do momenta kada bi  pronašao baš određeni kamen/drvo/meteorit ili neku drugu „priliku za znak“. Među najljepšim susretima materije/materijala u kojima je intervenisao Mijo pronalzi „zagrljene“ kamen i drvo. Minimalno intervenišući u impostaciji tog suodnosa naglašavao je je njihovu prirodnu sjedinjenost i kohabitaciju“, navela je Miranović.

U trenucima nakon Mijove smrti, djela u njegovom ateljeu postala su još životnija, kazao je Pero Radović.

„Sa Mijom sam bio blizak bezmalo tri decenije. Na tu bliskost me podsjetila smrt i čin njegove sahrane, u koji spada i ova komemoracija. Kada sam prošle subote ujutru došao u njegov dom i poklonio se njegovoj sjeni, na čudan način u meni je bilo dvostruko osjećanje – Mijo nije među živima, ali Mijo nije mrtav… Da li se desilo zato što sam se u tim trenucima nalazio okružen obimnim i besmrtnim Mijovim djelom, koje je meni tada djelovalo još životnije“, kazao je Radović.

Mijo Mijušković stvarao je do svoje 92. godine i bio je, kako je naveo Radović, „čovjek posebnog kova, živio između čekića i nakovnja, u skladu sa onim „per aspera ad astra““.

„Život ga nije mazio, prolazio je kroz trnje života, ali kroz trnje do zvijezda, koje su dotakle i njegovo stvaralaštvo. Tu stvaralačku magiju potvrdili su umni ljudi ne samo istaknuti likovni estetičari i kritičari, već i pjesnici, naučnici, kulturni radnici…“, kazao je Radović.

Na kraju komemoracije prikazan je dokumentarni film TV Crne Gore o životu i djelu Mija Mijuškovića.