Svakog ko na Sutormanu pronađe makar jednu vilinu paru, pratiće sreća u životu

Vile, mitološke djevojke neobične ljepote, obdarene čarobnim moćima, dio su narodnih vjerovanja mnogih evropskih naroda. Ova magična stvorenja, prema narodnim predanjima, nekada su naseljavala i prostor između dvije čarobne obale – Skadarskog jezera i Jadranskog mora, na planini Sutorman u Baru. Legendu o vilama, vilinim parama i vilinoj pećini, inspirisana pričama mještana iz sela Limljani, koje su se prenosile “s koljena na koljeno”, zapisala je mr Pepa Pera Pavlica Dragišić.

“Legenda o vilama, vilinim parama i vilinoj pećini, vezana je za lokalitet Asprice, na padinama Sutormana, u kamenitoj, vodom i šumom bogatoj gori iznad Bara. Vile su živjele posvuda po planinama, a njihovo pravo sjedište bila je jedna pećina, koja se po njima i zove Vilina pećina – vrlo nepristupačna, u stijeni ispod sutormanskog vrha Lonac (1004 m n/v). Po narodnom predanju nikada niko nije uspio ući u tu pećinu osim Iva Dragišića iz Limljana (u XIX. v.) Po njegovom kazivanju nasljednicima, ka­da se spustio u pećinu pomoću konopaca pričvršćenih za stabla, u prvom dijelu pećine nalazila se okrugla kamena klesana trpeza, kamene naćve i pribor za jelo, a u drugi dio pećine nije uspio niti smio ući jer su ga vile upozorile da to ne čini kako ne bi prokletstvo palo na cijelo selo.

Legenda kaže, a stanovništvo prepričava s koljena na koljeno da su lijepe i marljive vile rado pomagale osakaćenim, usamljenim i svim nesrećnim ljudima, završavajući noću poslove koje oni nisu uspijevali ili umjeli obaviti. Vile su ljudima davale savjete, korile ih i tješile, nadgledale mnogobrojne sutormanske izvore i studence, svetile se i jasnim znacima upozoravale nepoštene i neiskrene, drugovale sa čobanima i čuvale stoku.

Pripovjeda se da je jedne prilike, jedna vila, pri povratku od čovjeka koji je živio sam, a ona mu pomagala u pripremanju hrane, bila viđena od strane nekih mladih seljana, zbog čega su vile, koje po narodnom vjerovanju ne smiju biti viđene ljudskim okom, danju i među narodom, odlučile da napuste taj kraj i svoju pećinu. Viđena vila tada je rekla: “Tako nam 365 sutormanskih izvora mi više ovdje mjesta nemamo!” Odlazeći vile su za sobom ostavile i svoju planinu i svoju pećinu.
Ipak, nisu htjele da ih narod tog kraja pamti po zlu nego po dobrom. Odlazeći, za sobom su bacale viline pare, ostavivši u amanet da svakoga ko bude prolazio tim putem a pronađe makar jednu vilinu paru, prati sreća u životu”.

Autorka legende ističe da nije lako uočiti i pronaći viline pare, ali nije lako ni do sreće stići.

“Pored neobičnog i nezaboravnog doživljaja, izazova da se pronađe po neka vilina para, izleta u istoriju legendi, lokalitet na kojem se nalaze viline pare i vilina pećina je vrlo atraktivan, bogat brojnim vodotocima, bujicima i izvorima koji liječe, sa vazduhom čiju vrijednost obogaćuju očuvane bukove i hrastove šume na Sutormanu”, ističe Dragišić.

Legendu o vilama, vilinim parama i vilinoj pećini Dragišić je zapisala povodom konkursa Nacionalne turističke organizacije, na temu “I ja znam jedno mjesto”, koji je imao za cilj valorizaciju nedovoljno poznatih ličnosti, lokaliteta i narodnih priča sa područja čitave Crne Gore. Dragišić, koja je i porodično vezana za selo Limljani, a koje se naslanja na planinu Sutorman, slušala je od mještana priče o vilinim parama. Fragmenti tih priča, koje su se prenosile sa koljena na koljeno, bili su joj neposredna inspiracija za legendu, koja je izazvala veliko interesovanje turista, turističkih i kulturnih poslenika.

Za crnogorske legende je karakteristična njihova humana crta, svaka je stvarana sa ciljem da pomogne čovjeku, da mu se nađe u nesreći i da ističe neke dominantne ljudske osobine – hrabrost, mudrost, domišljatost…

„Potrudila sam se da pišući ovu legendu, ne odstupim od tih pravila“, ističe autorka legende.

Viline pare, kako kaže u razgovoru za Primorski portal, sakuplja i traži tri decenije.

“Viline pare na terenu sam sakupljala u proteklih 30 godina. Zajedno sa svojom porodicom i djecom dok su bili mali, išla sam u potragu za vilinim para i to je za sve nas bio istinski doživljaj. Znali smo da sačekamo da padne jača kiša, koja bi isprirala te fosilne ostatke i u tom slučaju bi ih lakše našli. Bili bismo prljavi od zemlje na tom prostoru, a sama padina gdje se nalaze viline pare ima jedan značajan pad, tako da se penjete uzbrdo i tražite. Kompletno, to je jedan fantastičan dodir sa prirodom. I onda sam znala da napravim nagradnu igru i svoju djecu motivišem da bi tu ostali duže i da bi se potrudili da pronađu viline pare. Slatkiši i pokloni bili bi nagrada za najljepšu, najveću, najmanju i najneobičniju vilinu paru. Uvijek bi ta igrica imala efekta, našli bismo viline pare. Moja kolekcija nije prevelika, jer zaista nije lako uočiti ih“, priča Dragišić.

Lokalitet na kojima se nalaze viline pare i vilina pećina je vrlo atraktivan.

„Bogat je brojnim vodotocima, izvorima koji liječe, vazduhom čiju vrijednost obogaćuju očuvane bukove i hrastove šume na Sutormanu. Bogat je i vrstama od kojih se prave ljekoviti čajevi, a blizina saobraćajnih komunikacija, uticaj mora i Skadarskog jezera čine ovaj lokalitet i ovu legendu još primamljivijom i izazovnijom. Nije lako uočiti i pronaći viline pare, a ni do sreće baš nije lako stići“, ističe naša sagovornica.

Legenda o sutormanskim vilama, uvjerena je Dragišić, naći će svoju punu valorizaciju u vremenu pred nama. Potvrdu značaja ove legende predstavlja i činjenica da je zvanično uvrštena kao jedan od 12 elemenata nematerijalne kulturne baštine Bara.

„Bilo je raznih pokušaja da se od ove legende napravi pravi crnogorski suvenir, legendu su objavili u brojnim antologijama i raznim turističkim promotivnim materijalima. Legendu sam i zaštitila kao autorsko djelo, a na budućim generacijama je da je čuvamo kao naše nacionalno blago. Smatram da bi, takođe, kroz određene predmete u stručnim srednjim školama i na fakultetima umjetničkog profila ova problematika možda mogla ubuduće malo više da se vrednuje, da učenici čuju za to, da se čita i postane dio turističke ponude. Ima mnogo prostora i u smislu pisanja antologije sličnih djela. Crnogorski prostor obiluje ovakvim legendama. Legenda o vilama je posjetiocima jako interesantna,  jer kao da se svi vratimo u istoriju, u neki srednjevjekovni život, kada smo živjeli uz ognjište i prepričavali jedni drugima priče, kada djeca nisu imala igračke, nego su se igrali sa onim što su imali u prirodi. Čuvajući stoku, igrali su se kamenom, a ako bi padala kiša u glini pravili neke figure. To je jedan daleko zdraviji vid odrastanja u tom tijesnom kontaktu s prirodom. Ima mnogo prostora da se i kroz neke druge lokalne priče i prepričavanja, doživljaje i lokalitete nastave ovakve aktivnosti“, ističe Dragišić.

Grad na dvije čarobne obale čuva brojne legende, zaključuje naša sagovornica.

„Barska opština ima izvanrednu prirodu, jedina je na našem primorju koja se nalazi između dvije čarobne obale, ima sve – od mora, jezera do planina, rijeka, bujičnih vodotoka, divnih sela i bogate materijalne i nematerijalne baštine, različitih kulturno-istorijskih spomenika, tri vjere i veliki broj naroda. Divna sredina, inspirativna, koja nas sve pokreće“, zaključila je Dragišić.