Sve više djece ne upisuje školu zbog problema u govoru
Iz godine u godinu sve je više djece koja zbog problema u govorno-jezičkom razvoju ne mogu da se upišu u prvi razred osnovne škole. Vraćaju se i nastavljaju da budu u vrtiću. Verbalna komunikacija, koja je za razvoj djeteta izuzetno važna, je svedena na minimum unutar porodice, a i u društvu generalno. Neophodno je da se promijeni ova praksa.
Ovo su u razgovoru za Pobjedu kazale vaspitačice Jovana Papić i Žana Delibašić-Raičević koje rade u predškolskim javnim ustanovama.
O izazovima sa kojima se suočavaju željeli smo da razgovaramo sa više vaspitačica, ali pojedine nijesu bile voljne da svoja iskustva objelodane javno…
Papić kaže da je ona svjedok problema zbog kojih djeca ne mogu da prođu testove za upis u školu. Da bi se upisali u školu treba da prođu ispitivanja koja organizuju pedijatri, pedagozi, psiholozi, logopedi. Vaspitačica smatra da možda i sami roditelji zbog svojih životnih izazova, trke za egzistencijom, ne posvećuju dovoljno pažnje djetetu u ranom periodu. Ne stimulišu ih da govore…
Nema potrebe da misle – sve ,,na gotovo“
I vaspitačica Delibašić-Raičević upozorava da je problem što današnja djeca dobijaju sve ,,na gotovo“.
– Nemaju potrebu da misle, maštaju, improvizuju… Nedostaje im kreativnost. Sve to za posljedicu ima jedno zavisno, teško prilagodljivo i bezlično dijete. Uz sve poteškoće koje je donijelo savremeno doba imamo i pandemiju koja je dodatno otežala razvoj svih vidova inteligencije kod djece. Već dvije godine ne idemo u posjete i šetnje, kao nekada, što je velika i nepopravljiva šteta koja ostavlja trajne posljedice – rekla je Delibašić-Raičević.
Papić kaže da često vidi da roditelji na vrijeme djeci ne uvode čvrstu hranu u ishrani koja se smatra jednim od važnih preduslova za razvoj govornog aparata. Ističe da neka djeca, čak, imaju pet ili šest godina, a koriste flašice na cuclu. Nedostaje, takođe, prema njenim riječima, dvosmjerna komunikacija između djece i roditelja.
– Roditelj treba da bude dobar uzor djetetu. Odsustvo tog modela roditelja, kao uzora lijepog govora ponašanja, utiče na djecu – navela je ona.
I Delibašić kaže da su roditelji ti koji prvi moraju preduzeti nešto pa tek onda institucije. Navodi primjer da, recimo, dijete mora da se skvasi i uprlja, razbije koljena… Roditelji, kaže vaspitačica, tu prave probleme.
– Mi činimo ogromne napore da se kao profesionalci postavimo i radimo u interesu djece. Ona se mogu razvijati samo ako se igraju. Današnja djeca se malo igraju. Malo vremena provode u prirodi, ne skaču, a trebalo bi! Kretanje, svi oblici, je neophodno da bi se nervni sistem razvijao, samo kretanjem možemo pokrenuti misaone procese kod djece – navodi Delibašić-Raičević.
Njena koleginica Papić objašnjava da se roditelji u tolikoj mjeri zaštitnički ophode prema djeci da ne umiju, čak, pravilno da hodaju, a kamoli da potrče…
Sagledavajući primjere iz prakse, vaspitačica ocjenjuje da je veliki problem i prevelika izloženost televiziji, internet sadržajima i svim mogućim tehnologijama. Djeca postaju statična i žive u virtuelnom svijetu, a ne realnom.
Brat i sestra razvili nepoznat govor
Papić se prisjeća da je imala primjer gdje su djeca (brat i sestra) bila izložena cjelodnevno igricama, internetu, neprilagođenim sadržajima, da su na kraju razvili zaseban način komunikacije.
– Između sebe su razvili govor, neki njihov, koji niko ne razumije – navodi Papić, dodajući da je velika potražnja za logopedima…
Tehnologija se, ocjenjuje vaspitačica Delibašić-Raičević, zloupotrebljava, a trebalo bi da nam je pomagalo.
– Postala je veliki problem. Nekontrolisanom upotrebom, nemanjem granica, pravimo ogromnu štetu. Zbog toga su djeca izložena ogromnom broju senzacija, što ima za posljedicu nesnalaženje u realnom svijetu. To vaspitačima predstavlja ogroman problem. Vrlo je teško zadobiti pažnju djeteta vaspitno-obrazovnim tehnikama, koje su nama na raspolaganju jer su manje zanimljivije od virtuelnog svijeta koji se djeci plasira – ističe Delibašić-Raičević.
Papić dodaje da su u praksi evidentirali slučajeve da neka djeca i ne znaju šta je knjiga, a imaju četiri ili pet godina.
– Da ne govorimo o tome koliko je značajno čitanje kod djece – navodi ona.
Zbog toga što su djeca previše mažena vaspitačica iznosi problem masovnog tepanja kod djece…
Naše sagovornice zaključuju da je svako dijete individua za sebe, čak i u istim uslovima različito se razvijaju. Saglasile su se da bi trebalo da iskoristimo trenutnu situaciju u korist razvoja djece. Preporučuju da roditelji rade sa djecom, da pričaju sa njima, da im konstantno čitaju, još u ranom uzrastu, kako bi stekli tu naviku. Jer, postoje pozitivne strane trenutka koji živimo, samo ih treba iskoristiti.
Rade sa ,,najčistijim“ i najiskrenijim bićima na svijetu
Vaspitačica Papić kaže da je za ovaj posao potrebno ljubavi, energije, empatije i da je to, zapravo, poziv a ne posao.
– Raditi sa djecom je zadovoljstvo i privilegija. Djeca su ,,najčistija“ i najiskrenija bića na planeti. Na nama je da im pružimo vaspitanje, manire, želje, snove… Sve izazove sa kojima se suočavamo rješavamo uz zagrljaje. Ovo je najbolji poziv na svijetu – kaže Papić.
Izvor: Pobjeda, Nada Đurđevac
