U Domu „Mladost“ bez djece iz Bara, ali prijeko potrebne hraniteljske porodice
U Dječjem domu „Mladost“ u Bijeloj u ovom trenutku ne boravi nijedno dijete sa teritorije opštine Bar. Prije 12 godina, u ovoj ustanovi boravilo je 17 djece iz Bara. Činjenica da je situacija danas takva raduje, ali potreba za hraniteljskim porodicama i te kako postoji, poručeno je sa predstavljanja hraniteljskog i porodičnog smještaja, događaja koji su u Dvorcu kralja Nikole organizovali Centar za socijalni rad opština Bar i Ulcinj, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Opština Bar i UNICEF.
Okupljeni u Dvorcu kralja Nikole bili su u prilici da od predstavnica Centra za socijalni rad za opštine Bar i Ulcinj čuju da procedura za dobijanje statusa hraniteljske porodice, uprkos predrasudama, nije komplikovana i dugotrajna, koje vrste hraniteljskih porodica postoje, ali i da čuju iskustva ljudi iz Bara i Ulcinja koji su otvorili vrata svojih domova i primila djecu koja iz različitih razloga nijesu više mogla biti uz svoje biološke roditelje.
Mersiha Bojatić tri puta se ostvarila u ulozi majke, ali majkom je nazivaju još dvoje djece – djevojčica od 6 godina i dječak od dvije, kojeg je u svoj dom primila kada je imao nepun dan. U doba pandemije, radnice Centra za socijalni rad suočile su se sa teškim slučajem – dječaku su, nekoliko sati nakon rođenja, morale naći hraniteljsku porodicu. Veliko srce pokazala je Mersiha Bojatić i prihvatila dječaka „kao svog“.
Potpuno neplanirano, u svoj dom primili su djevojčicu od 14 godina akademski umjetnici iz Bara Jasminka i Dalibor Ćetković. Dado Ćetković, naš poznati slikar, iskreno priča da je njegova želja da nijedno dijete ne završi u domu iz naše opštine, da to potraje, i da se nađe više hraniteljskih porodica, jer, kako kaže „to svi možemo“.
Nadležnima poručuje da se određena pitanja moraju zakonski prilagoditi, kako bi djeca i nakon navršene 18. godine primala određenu pomoć od države. U suprotnom, kaže Ćetković, sami bi se snalazili za posao, stan i ostala životna pitanja, a tada bi bilo dovedeno u pitanje njihovo obrazovanje.
„Postoje neke stavke u zakonu, koje bi mogle da se regulišu i da idu u korist toj djeci. Neću ulaziti u detalje, ali da se djeci koja imaju ambicije i želje pomogne da upišu visoke škole i finansijski da ih država potpomogne. Hranitelji su tu do 18. godine, ali njima treba pomoć i poslije. Oni bi morali da rade neki običan posao da bi mogli da plate svoje troškove, a upisati fakultet, za njih je možda malo nemoguće. Vrlo malo djece može da se angažuje i odvaja sredstva sa vama“, kaže Ćetković.
Kudretu Ljujković iz Ulcinja da se prijavi Centru za socijalni rad sa željom da primi dijete motivisala je prije desetak godina kampanja UNICEF-a. Kako priča, nakon odgledane reklame, upisala je broj i stupila u kontakt sa Centrom za socijalni rad. Nedugo potom, postala je hraniteljka djevojčici od 3 godine.
„Imam 62 godine i hraniteljica sam jedne divne djevojčice koja sada ima 10 godina. Majka sam još jedne djevojčice koja ima 27 godina. Ostala sam udovica u 48. godini, a kada mi je ćerka otišla na studije u Turskoj, ostala sam sama. Godine 2010. počela je kampanja doma za nezbrinutu djecu, uzela sam broj, isti momenat nazvala, a u Domu su mi rekli da stupim u kontakt sa Centrom za socijalni rad. Čekala sam da se cijela procedura završi i kada je bilo gotovo, ja sam dobila ćerku“, priča Ljujković.
„Kada je došla u moj dom, moj život se promijenio. Potrudila sam se da joj pružim ono što je njoj najpotrebnije, prije svega, ljubav. Period adaptacije je trajao oko tri mjeseca, a nakon toga osjećala se kao da je moja“, priča Ljujković i dodaje da put nije bio nimalo lak, ali da su najteži trenuci kada se postavljaju pitanja o ocu i majci.
Predrag Perak u svoj dom primio je bratanića, dijete sa posebnim potrebama.
„Za mene je ovo mnogo emotivan trenutak… Zahvalnost dugujem Centru za socijalni rad i svim radnicima, na ukazanoj podršci koju sam imao. Želja mi je da grad osnuje Centar za hraniteljstvo, da budemo prvi u Crnoj Gori u tome, da pokažemo da možemo, kao što možemo da budemo opština bez ijednog djeteta u Domu za nezbrinutu djecu u Bijeloj… Svim roditeljima i svima koji žele dijete, želim da poručim da ima teških trenutaka, ali da je najvažnije da postoje želja i volja da se uspije. Uz upornost i čista srca sve može da se ostvari i da se riješe svi problemi. I tako je i sa svojim djetetom, kao i kada usvojite dijete“, kazao je Perak.
Brojni su razlozi zbog kojih djeca ostaju bez roditeljskog staranja i izmiještaju se iz porodica, kazala je direktorica Centra za socijalni rad Bar Biljana Pejović.
„Imamo situacije da djeca ostanu bez roditeljskog staranja jer su roditelji preminuli, različiti su razlozi kada roditelji nijesu u mogućnosti da brinu o svojoj djeci zbog svojih ličnih problema, trenutnih ili dugotrajnih. Imamo situaciju kada roditelji imaju teška fizička ili mentalna oboljenja, zbog čega nisu sposobni da se na adekvatan način staraju o svojoj djeci, imamo roditelje koji nijesu imali priliku da u svojoj porodici nauče šta znači vaspitavati dijete, kako brinuti o njemu, kako ga voljeti, a takođe imamo i situacije kada su prostor neka lica zbog drugih bolesti, korišćenja psihoaktivnih supstanci nesposobna da se staraju o svojoj djeci i zbog toga je nužno da se djeca izmiještaju iz biološke porodice“, kazala je Pejović.
Briga o djeci mora biti imperativ društva, naročito kada se govori o djeci koja su jako rano iskusila tešku sudbinu i upoznali tešku stranu života.
„Poseban akcenat na zaštiti djece bez roditeljskog staranja stavili 2012. godine, kada je uz podršku UNICEF-a doneena Strategija za razvoj hraniteljstva u Crnoj Gori. Vršene su brojne promocije i kampanje koje su dale rezultate – 2010. godine u Domu „Mladost“ bilo je više od 170 djece, a danas imamo manje od 90 djece i to se smatra velikim uspjehom. Mi sa ponosom možemo da kažemo da nemamo nijedno dijete koje je smješteno u ustanovi „Mladost““, kazala je Pejović.
Svako dijete treba porodicu i dom za nezbrinutu djecu, uz svu brigu i ljubav zaposlenih, ne može da zamijeni ono što može da pruži porodica.
„Djeca moraju da imaju vezu makar samo sa jednom osobom, a ljudi koji rade u domu prosto nemaju kapaciteta i mogućnosti da stvaraju takve veze. Djetetu je konstantno potrebna jedna osoba koja će o njemu da brine“, kazala je Pejović.
Građani nijesu dovoljno upoznati sa uslugom porodičnog smještaja i hraniteljstva.
„Generalno se smatra da je to jedna teška procedura, da malo ko može postati hranitelj, ali naš cilj je da približimo građanima da je najvažnije da neko ima ljubavi, kapaciteta i da su članovi porodice spremni da u svoj dom prihvate jedno dijete. Možemo da se pohvalimo činjenicom da nemamo nijedno dijete u Domu „Mladost“ u Bijeloj, ali nemamo nijednu porodicu za urgentan hraniteljski smještaj. Trebaju nam obučeni hranitelj. Hranitelji su heroji humanosti i drago mi je što su danas neki od njih sa nama ovdje“, kazala je Pejović.
Potpredsjednica Opštine Bar Tanja Spičanović istakla je da je sociolog po profesiji, te da je u lokalnoj samoupravi koordinirala izradom veoma važnog dokumenta – Lokalni akcioni plan socijalne i dječje zaštite i unaprijeđenja socijalne inkluzije.
„Opština Bar ima jednu lijepu tradiciju kada je u pitanju oblast staranja, brige i integracije djece bez roditeljskog staranja. Veoma nas raduje podatak da je broj djece koja su bila štićenici doma Mladost sve manji, a evo sada čujem da ove godine nemamo djece koja su institucionalno zbrinuta na taj način. Svi znamo šta je porodično okruženje, koliko su važne bliske veze i da je to jedan okvir za emocionalnu stabilnost i zdravo, pravilno i potpuno odrastanje, u kom će na pravi način moći da se formira ličnost djeteta“, kazala je Spičanović.
Lokalni akcioni plan služi kao sistematski okvir kako i u kojim pravcima lokalna samouprava treba da djeluje.
„Čine ga tri stuba – smanjenje siromaštva, socijalna inkluzija, pronatalitetne politike. Cilj nam je da ovaj dokument zaživi, tako što ćemo realizovati konkretne aktivnosti“, navela je Spičanović.
Program hraniteljstva približile su socijalne radnice u Centru za socijalni rad, iz Službe za djecu i mlade Azra Čindrak, Andrijana Raković, Adela Šabović i Sanja Bogdanović Petranović.
„Hraniteljstvo je privremeni oblik zaštite djece bez roditeljskog staranja, kojima je prijeko potrebna toplina porodičnog doba. Ovim putem želimo da ukažemo na značaj povećanja broja hraniteljskih porodica, kao preduslova za kvalitetnu brigu, razvoj i rast djece bez roditeljskog staranja. Želimo da razvijemo svijest o značaju hraniteljstva, hraniteljskih porodica i značaja koji porodica ima na psiho-fizički razvoj djeteta, formiranje njegove ličnosti, socijalni razvoj i mentralno zdravlje“, kazala je Azra Čindrak.
Imajući u vidu značaj saradnje između Centra za socijalni rad, hraniteljskih porodica i obrazovnih ustanova, predstavnici Centra za socijalni rad u posljednje vrijeme obišli su više pkola na teritoriji opštine Bar.
„Cilj sastanaka je nastavak dobre saradnje, jer je za pravilno odrastanje potrebno adekvatno školovanje“, naglasila je Čindrak, dodajući da izuzetnu saradnju imaju sa Savjetovalištem za djecu i mlade Doma zdravlja Bar.
Psiholog u Centru za socijalni rad Andrijana Raković približila je na koji način zainteresovana osoba stiče licencu hranitelja.
„Roditeljstvo je uvijek izazov, u svakom razvojnom periodu postoje rizici, strijepnje i anksioznosti kod roditelja. Ali, hraniteljstvo je još veći izazov. Roditelj svoje dijete poznaje od rođenja, zna njegove navike, osobine, može predvidjeti kako će se ponašati u određenoj situaciji. Kod hraniteljstva to nije slučaj. Kada imamo urgentne smještaje, ništa o djetetu ne znamo i teško je smjestiti ga kod hranitelja. To je veliki izazov. Djeca koja se smještaju u hraniteljske porodice su djeca sa određenim iskustvom, traumama…“, kazala je Raković.
Obuka za hranitelje je potrebna jer pored volje i ljubavi, potrebno je znati kako prići toj djeci.
„Jako je važna adaptacija. Ne možemo očekivati da se dijete prilagodi porodici, članovi porodice moraju da se prilagode djetetu“, navodi Raković.
Proces sticanja licence hranitelja traje 33 časa, kroz 11 etapa, odnosno poglavlja.
Pedagog u Centru za socijalni rad Adela Šabović objasnila je da hraniteljstvo može pružiti porodica, par ili pojedinac koji ima želju i mogućnost da djetetu obezbijedi pomoć, podršku, uslove za život i sve što je potrebno za pravilan rast i razvoj.
„Status hraniteljske porodice može dobiti porodica koja ispunjava uslove propisane Zakonom, koja je procijenjena kao podobna i koja u toku procjene pokaže da može razumijeti na najbolji moguči način potrebe djeteta. Postupak procjene podobnosti ima nekoliko faza i može trajati do šest mjeseci“, pojasnila je Šabović.
Socijalna radnica Sanja Bogdanović Petranović istakla je da postoji velika potreba da se regrutuju porodice za urgentno hraniteljstvo
„Mnogo puta smo imali situaciju da nas pozovu iz Uprave policije i saopšte da se saopštila situacija koja traži hitno reagovanje i smještanje djeteta u hraniteljsku porodicu. Bar nema prihvatilište za urgentan smještaj, to je problem na državnom nivou i pitanje kojem država mora posvetiti više pažnje u narednom periodu, kako bi se izgradio ovakakv objekat ili adaptirao postojeći jer je neophodan u ovakvim situacijama“, kazala je Bogdanović Petranović i istakla da u Baru trenutno nema nijedna porodica za urgentan hraniteljski smještaj.
„Imali smo jednu, ali ona više nije u mogućnosti da pruža podršku kao do sada zbog zdravstvenih razloga, i imamo jednu porodicu u Ulcinju“, kazala je Bogdanović Petranović, dodajući da se mora raditi na podizanju svijesti o značaju urgentnih hraniteljskih porodica.
Vesna Jukić, supervizor u Centru za socijalni rad Bar istakla je da je potreba za hraniteljskim porodicama alarmantna.
„Pohvalili smo se na početku da nemamo djece smještene u instituciji, ali u ovom trenutku potrebe prevazilaze broj od 4 ili 5… Prije pandemije redovno su održavane obuke i regrutovane nove hraniteljske porodice. Nakon te krize hraniteljstva, drago nam je što ste danas ovdje sa nama na našem zajedničkom zadatku“, kazala je Jukić.
U Centru za socijalni rad susreću se sa raznim, teškim slučajevima.
„Djevojčicu, pretučenu djevojčicu od tri godine dovela je majka koja je bila sva u modricama i rekla da više ne može da se brine o njoj. Ostavila je i otišla… Kada smo se rastrčali na sve strane, nismo mogli nikoga da nađemo. A vi se parališete od straha jer imate jedno malo dijete, žrtvu nasilja, i ne znate gdje da ga smjestite. To je razlog zašto su nam ove porodice neophodne. Imali smo dijete, novorođenče koje smo u roku od pet sati morali da smjestimo u novu porodicu… To su situacije kada su nama nesrodnične hraniteljske porodice zlata vrijedne. I uspjeli smo da smjestimo bebu. Ali, desiće se opet situacije da oba roditelja budu lišena slobode i slično… Ukoliko naši građani ne budu prepoznali potrebu, moraćemo takvu djecu da smjestimo u instituciju“, kazala je Jukić.
U Domu za nezbrinutu djecu „Mladost“, kaže Jukić, sve je lijepo, čisto, miriše i ti ljudi su beskrajno posvećeni, ali to nije ni blizu nečega što jednom malom djetetu treba, ono ne treba da odrasta na takav način.
„Jako me boli negativan stav prema hraniteljstvu, jer je to jako odgovoran i težak posao. Još jednom vas molim i pozivam da razmislite i da ako znate nekog u vašem okruženju ko bi želio da se bavi hraniteljstvom i da primi jedno ili dvoje djece u svoju porodicu, da dođe kod nas u Centar za socijalni rad“, poručila je Jukić.
Porodični smještaj – Nema korisnika, ali ni pružaoca usluga na evidenciji Centra za socijalni rad Bar
O porodičnom smještaju govorile su socijalna radnica u Službi za odrasle i stara lica Ivana Bošković, koja je približili zakonsku proceduru i Milena Leković, psiholog u Službi za odrasle i stare.
Porodični smještaj nije rezervisan samo za starije. Postoje situacije kada mlade majke ostanu bez podrške partnera i ostatka porodice i u tim situacijama bili bi značajni ljudi koji bi prihvatili da u svoj dom prihvate i prime majku sa djetetom, starosti do 3 godine.
„Osim djece, stariji su najosjetljivija kategorija našeg društva. Porodični smještaj podrazumjeva smještaj lica u porodici u kojoj bi dobilo kompletnu njegu i brigu, kao i zadovoljenje svih porodica, u zavisnosti od situacije u kojoj se to lice našlo. Na evidenciji našeg centra trenutno nemamo nijednog korisnika usluge proodičnog smještaja, a ni pružaoca ove usluge. Zbog toga smo danas ovdje da pozovemo humane građane da se prijave i postanu pružaoci ove usluge“, kazala je Ivana Bošković.
Milena Leković kazala je da djeca, kada su jako mala, nijesu svjesna gdje idu i kako će neki događaj uticati na njihov život. Ali, kod starijih ljudi, to je drugačije.
„Kad vodimo stare ljude u dom, to su već ljudi sa velikim životnim iskustvom, i ako su psihički očuvani, imaju drugačiju percepciju. Na pomen kolektivnog smještaja, to kod njih izaziva strah. U tim godinama, nije lako prihvatiti nepoznate ljude, pristati na neke druge aktivnosti, ali dosta ljudi se dobro adaptira… Pružaoci usluga su nam jako korisni prije svega u ruralnom području. Bar ima jako puno sela, gdje žive stari ljudi koji nijesu sposobni da brinu o sebi, a ne napušta im se dom. Solidarni ljudi su nevidljivi, uglavnom komšije brinu o starim licima… Dešava se da kasno saznamo, a na raspolaganju smo za svaki oblik podrške“, kazača je Leković.