Uspomene iz ličnih i pandemijskih karantina
Kolektivna izložba šest crnogorskih umjetnika, naslovljena „Priče iz karantina“, otvorena je sinoć u Zavičajnom muzeju u Baru, u sklopu likovnog programa Barskog ljetopisa. U pitanju je kustoski projekat Milice Bezmarević, istoričarke umjetnosti i kustoskinje Centra savremene umjetnosti Crne Gore i obuhvata radove Zdravka Belog Delibašića, Tadije Janičića, Teodore Nikčević, Ivane Radovanović, Siniše Radulovića i Jovane Vujanović.
Selektorka likovnog programa dr Anastazija Miranović na otvaranju je kazala da ova izložba, čiji sam naziv sugeriše o čemu je riječ, donosi jednu vrlo zanimljivu priču.
„Karantin uvijek nekako tumačimo kao mjesto izolacije, a neposredan povod za ovu izložbu su bili upravo pandemija i izolacija. Međutim, svi mi živimo u nekim svojim samoizolacijama, vlastitim karantinima, iako nekad u virtuelnom svijetu koji nas otuđuje od onog realnog, stvarnog života“, navela je Miranović.
Kustoskinja Milica Bezmarević izrazila je zadovoljstvo što je ova izložba uvrštena u selekciju Barskog ljetopisa, podsjetivši da je postavku prvo imala priliku da vidi publika u Centru savremene umjetnosti Crne Gore.
„Kao povod za ovu izložbu, podstakla me je aktuelna situacija pandemije koronavirusa, koju nažalost još uvijek živimo, karantin, u kojem smo proveli toliko dugo vremena, sav taj osjećaj zbunjenosti, konfuzije, straha, neizvjesnosti kroz koje smo prošli… Svako od nas svakodnevno živi svoje vlastite, intimne karantine, najrazličitije situacije odbačenosti, nepripadanja, usamljenosti, socijalne izolacije i svjesno odabrane samoizolacija. U tom širem kontekstu posmatrano, pojam karantina reflektuje daleko složenije i sadržajnije procese promjena, društvenih i socioloških, mentalnih, emocionalnih, i tako postaje široko polje nekih novih mogućnosti, umjetničkih čitanja i tumačenja“, kazala je Bezmarević.
Neki od radova koje je publika u prilici da vidi u sklopu postavke nastali su upravo u toku trajanja pandemije koronavirusa, odnosno karantina, i oni su, kako je navela Bezmarević, „vizuelno jasniji i određeniji u kontekstu ponuđene teme“.
„Oni drugi su više alegorijski i asocijaltivni i njihovo čitanje je možda na neki način zahtjevnije. No, svi oni zajedno, iako sa naizgled različitih pozicija, kao cjelina djeluju sinhronizovano i djeluju u istom smjeru propitivanja i dosuđivanja kompleksnih aktuelnih društvenih i socioloških okolnosti i njihovih umjetničkih resonanci“, zaključila je Bezmarević.
U katalogu koji prati izložbu, Bezmarević je zapisala da „ono što čini povod ove izložbe i njenu ideju jeste promišljanje o karantinu kao poziciji, ali ne isključivo u kontekstu aktuelne pandemije, već i o načinu na koji svaki pojedinac živi svoje vlastite svakodnevne karantine – različite situacije nepripadanja, odbačenosti, društvene i socijalne izolacije i svjesne samoizolacije“.
„Uznemirujući osjećaji zastoja, anksiozna isčekivanja neke promjene, sve očigledniji raspad uobičajene svakodnevice, samo su neki od opštih utiska karantinski provedenog vremena. Izložba je dakle koncipirana kao neka vrsta sakupljenih utisaka ili uspomena iz doba karantina, ličnog ili pandemijskog, svejedeno, i njihovih umjetničkih refleksija“, zapisala je Bezmarević.
