Vršnjačko nasilje najdominantniji oblik nasilja – nasilnici nemilosrdni  

Vršnjačko nasilje u školama i van njih je problem koji je  dostigao zabrinjavajuće razmjere i kojim se udruženo moraju boriti država, obrazovne institucije i roditelji. Rješavanje ovog problema je jedan od najvećih izazova za obrazovne institucije 21.vijeka, ali i za društvo u cjelini.

Psiholog Vesna Jukić iz Centra za socijalni rad Bar naglašava da je za rješavanje ovog problema neophopdno djeci omogućiti zdravo i bezbjedno okruženje i kroz razne preventivne metode spriječijmti svaki vid nasilja.

– Neophodno raditi na prevenciji, i to na način da od najranijih školskih dana djeca budu uključena u radionice. Dječaci, prvo iz kuće, a kasnije u vrtiću i školi, treba da nauče da se međusobno poštuju i uvažavaju, da nasilje nije odgovor, da drug nije meta, da loše ponašanje nije prihvatljivo. U okviru porodice se jako puno mora raditi sa djecom koja su učinioci vršnjačkog nasilja. Moram da kažem da to nisu samo djeca koja potiču iz disfunkcionalnih porodica, već iz svih. Generalno, sada se može reći da je vršnjačko nasilje najdominantniji oblik nasilja – kaže ona, i ističe da ono već poprima razmjere pandemije.

– Pojava društvenih mreža i onlajn nasilje dobija sve veći zamah. Transformišu se oblici nasilja. Mi kao djeca, a spadam u stariju generaciju, znali smo da se ne volimo, da se posvađamo, potučemo, ali bi posle toga nastavili normalno da se družimo. Sada svjedočimo mržnji, zloj krvi, nevjerovatnoj količini surovosti. Ne staju dok ne povrijede žrtvu koju su zacrtali! Čak i kad je povrijede, oni ne prestaju. Imamo slučajeve gdje po 10-15 učenika napadaju jednog. I u našoj sredini imali smo takve slučajeve. Kad se vratimo u ta ranija vremena, mi smo imali takvo vaspitanje da, ako neko napadne slabijeg, obično je uskakao treći da to prekine ili odbrani slabijeg. Danas to nije slučaj. Djeca koja trpe vršnjačko nasilje mogu da budu i najbolji učenici, tiha djeca, oni koji trenutno prolaze kroz neki problem… Vjerujte da nasilnici znaju da izaberu koga će da stave kao metu, a onda su nemilosrdni. Zaista nemilosrdni – ističe Jukić.

Prema njenim riječima, nakon što se prijavi slučaj vršnjačkog nasilja, u Centru rade sa njima i sa kompletnom porodicom.

– Svi su oni uključeni i moraju sa nama provesti određeni period da vidimo na koji način će se razvijati situacija, da li je dijete usvojilo promjene u ponašanju, da li su i dalje zadržani nasilni obrasci. Nekad se i mi zapitamo kolika količina ravnodušnosti postoji kod djece, iako su suočeni i sa sudskim postupcima i sa tužilaštvom, policijom, centrima za socijalni rad – kaže Jukićeva.

S obzirom na učestalost nasilja nad ženama i djevojčicama, Jukićeva ih ovim putem poziva da dođu u Centar za socijalni rad, da popričaju i objasne o čemu se radi, i čemu su sve izložene

– Nadam se da će nakon toga, uz našu podršku i pomoć, uspjeti da izađu iz svega toga- poručila je ona.

Obrazac ponašanja u porodici

– Dijete, posebno dječak koji je odrastao u porodici gdje je otac dominantno bio nasilan, ne zna za drugi obrazac ponašanja. Njemu žena nije predmet poštovanja, već nešto sa čim može da upravlja na razne načine, a ako to ne dovodi do cilja on može da upotrijebi silu. Na žalost, dječaci iz porodica u kojima je bilo nasilje obično postanu nasilni i problematični, i u periodu adolescencije budu jako agresivni. Takođe su skloni da koriste psihoaktivne supstance, i svi oblici rizičnog ponašanja su prisutni u njihovom odrastanju. Djevojčice, opet, imaju submisivan oblik ponašanja, povučene su, tihe, sa manjkom samopoštovanja, biraju dominantne partnere, što negdje isto tako oslikava poziciju majke, koja je uvijek bila tiha, izbjegavala je svađe, nije se direktno suprostavljala nasilniku. One su uočile da je taj obrazac donekle normalan za njih, iako naravno nije i ne smije da bude – kaže ona.

DAN / Dragan Stojanović