Vršnjačko nasilje ne smije sе tretirati kao „dječija posla”
Problem je postao ozbiljan do te mjere da je već odavno prošao onaj poslednji trenutak kada su se u rješavanje ove mračne teme svi morali uključiti. I sada trčimo da nekako opet stignemo taj poslednji trenutak, a sve dok nam je upaljen crveni alarm.
Nasilje djece nad vršnjacima dobilo je zabrinjavajuće razmjere u Crnoj Gori. Do unazad nekoliko godina domaća javnost je živjela u uvjerenju da je riječ o fenomenu koji je daleko prisutniji negdje u komšiluku. Međutim, ono za šta smo smatrali da se dešava na udaljenijim adresama zakucalo je i na neke naše, a vijesti o brutalnostima čiji su akteri maloljetnici sve češće slušamo kao dio naše svakodnevnice. U našoj državi, našim gradovima, našem okruženju.
U bilo koje doba, bilo gdje, vršnjačko nasilje ne smije se tretirati kao „dječja posla”. Problem je postao ozbiljan do te mjere da je već odavno prošao onaj poslednji trenutak kada su se u rešavanje ove mračne teme mnogo aktivnije morali uključiti socijalni radnici, pedagozi, roditelji, a posebno nadležne institucije. I sada trčimo da nekako opet stignemo taj poslednji trenutak, sve dok je upaljen crveni alarm o tome kako dosadašnji napori nisu dovoljni. Vrijeme je da se građani probude i shvate da okretanje glave od dječjih nevolja nikome ne donosi dobro, jer sva prljavština koja se gura pod tepih eksplodira u lice jednog dana.
Kad su u pitanju dešavanja u školama, vodećim ljudima osnovnih i srednjih škola prioritet bi trebala da bude briga o djeci i njihovim međusobnim odnosima u dvorištima, na pauzama, u toaletima.
U ovom zadnjem, ali i drugim sličnim slučajevima, ništa nije kako treba. Prvo mediji objave priču, zatim slijedi reakcija javnosti, u skladu sa intenzitetom te reakcije, odnosno u zavisnosti od toga da li je ona glasna, slijedi i akcija, tj. postupanje nadležnih. Obično su to, svjedoci smo, i to u periodu kad se nasilje pojačava, površne odluke, kritike i obećanja. I nakon toliko primjera nadležni se potpuno mlako postavljaju prema ovom problemu, umjesto da što hitnije otvore tu Pandorinu kutiju vršnjačkog nasilja i nađu adekvatna rešenja. Ovo kako do sada rešavaju stvari nije dobro, i jedino može biti da oni to ne vide ili imaju neki drugi ugao gledanja od javnosti.
Toliko se puta pokazalo da nije dovoljno držati samo edukacije o problemu vršnjačkog nasilja, ali ni donošenje raznih zakona, protokola, strategija i sličnih dokumenata. Naravno da je sve to potrebno i dobrodošlo, ali evo vidimo da nije dovoljno. Traži se brza reakcija institucija u slučaju nasilja, preventivno reagovanje, roditelji moraju da prate stanje kod djeteta kada se čak i posumnja da nasilje postoji, ili da je dijete nasilnik. O boljoj uvezanosti institucija i porodica tek ne treba trošiti mnogo riječi. Ali ni o tome da su na prvoj liniji odgovornosti za vaspitanje djece upravo roditelji. I ukoliko roditelji ne prepoznaju problem, ili možda i ne žele da ga prepoznaju, kad eventualno dođe do nekog nasilja, nadležne institucije moraju reagovati. Upravo takve uvezanosti nema, jer je u državi sve pogrešno uvezano. Zašto? Pa zato što roditelj uvijek zna nekog u sistemu ko zbog takvog poznanstva neće na pravi način reagovati. A i zbog toga jer institucije gledaju da se što manje miješaju u svoj posao. Ali država nije krivac u jednoj stvari – kako roditelji vaspitavaju svoju djecu. Svi smo mi građani uglavnom roditelji, veliki broj ima i unuke, i treba da dobro i iskreno pogledamo sebi u oči, analiziramo svijest i savjest, pa da odlučimo gdje nam je pametno umiješati se i uticati na budući život naših naslednika. Postavlja se pitanje da li mi to umijemo?
Ima tu svakako više faktora, i nisu uvijek roditelji krivi. Koliko je samo dobrih porodica u kojima dijete iskoči iz kolosjeka… Dakle, pored svih mogućih krivica koje pobrojasmo, sama ličnost osobe je izuzetno važna. Neko u istim okolnostima ispadne loš, neko dobar. Ipak, u porodici se stiče osnovno kućno vaspitanje. Sve to ide iz kuće. Nakon toga je samo nadgradnja. Kako i koliko neki roditelj može da vaspita dijete ako je i sam nevaspitan? Interesantno je da je ranije bilo anketa na temu „Batine koje pamtimˮ, i koliko se sjećamo svi anketirani su dobro znali zbog čega su ih dobili i koliko im je to pomoglo da postanu dobri ljudi. Danas bi vam odmah zakucali na vrata da vas uhapse što ste nešto takvo i pomislili. Mada, nismo baš sigurni, posebno u današnje vrijeme, da su batine neki naročit model vaspitanja.
Škola je jedna od karika u cijelom lancu, i treba konačno da postane saradnik roditelju u cijeloj priči, a ne kamen oko vrata. No, pravo je pitanje da li su nastavnicima oduzete mogućnosti da se obračunaju sa nasilnicima, pa oni mogu da zlostavljaju i cijeli razred i nastavnike. Ili opet dolazimo do pitanja čija to djeca smiju nekažnjeno na razred i nastavnike?
I? Dok se traže potrebna rešenja, tuče maloljetnika u dvorištima škola, na raznim drugim prostorima, zatim obračuni dječaka iz osnovnih škola, svakodnevno pune stranice crnih hronika u medijima. Zato se valjda moraju konačno probuditi centri za socijalni rad i svi drugi državni organi, reagovati najstrože moguće, a gdje se u slučajevima vršnjačkog nasilja procjeni da tako treba, pokrenuti postupak i protiv roditelja.
