Iskustvo Jovane Marđokić: Iz postporođajne depresije izlaz je u stručnoj pomoći i podršci porodice

S prvim junskim danima 2018. godine počele su Jovanine besane noći i jutra puna strepnje. Rodila je zdravog dječaka u barskoj bolnici. Možda je tih dana bilo sunčano, moglo je biti i kišovito i sparno, ali ona se ne sjeća. Pamti samo izmaglicu bezvoljnosti, privid sreće bez apetita, stezanje u grudima i zabrinut pogled svog supruga. Nije bila dobro i činilo joj se da neće ni biti. Nikada. Pokušala je da pobjegne beznađu koje je preuzelo njeno biće. Sreća pa nije uspjela.

Osam godina kasnije, Jovana Marđokić otvoreno govori o svim izazovima s kojima se suočila tokom postporođajne depresije i procesa oporavka. Svjesna je da je ovo još uvijek tabu tema u našoj zemlji, te da dio javnosti PPD i dalje percipira kao izmišljeno stanje razmaženih i nezrelih žena.

Prije nekoliko mjeseci je pokrenula i Instagram profil pod nazivom tihi_glas_jedne_mame. Ima veliku podršku supruga, porodice i prijatelja, a najveći oslonac joj je sin. On zna da je mama jednom bila veoma tužna i da sada pokušava da pomogne drugim ženama koje se tako osjećaju.

Profesorica Jovana Marđokić iz Bara govorila je za Primorski portal o svojim ožiljcima i naučenim lekcijama, o Instagram profilu, ali i spoznaji da život diše kroz porodicu, vjeru, zahvalnost, bliskost, humanitarni rad i ‚‚male„ dnevne rituale.

Kada ste prvi put javno govorili o iskustvu PPD-a, liječenju i oporavku?

Nedugo nakon što sam počela da se osjećam bolje, javila se potreba da svoje iskustvo pretočim u priču. Stara Jovana je voljela da piše, a ta nova je imala mnogo toga proživljenog da ispriča. Nakon emocionalne tame i psihičkog lutanja, odlazaka kod ljekara, pa tek treće djelotvorne terapije, činilo mi se da su prošle godine i godine, a ne 12 mjeseci od suočavanja sa postporođajnom depresijom.

Simptome i liječenje sam pretvorila u pasuse, a ozdravljenje u zaključak. Ali nisam bila spremna da objavim priču. Pribojavala sam se toga šta bi ljudi mogli da pomisle i kažu. Moje rane bile su još svježe.

Ipak ste je objavili?

Da, i bila je to jedna od najboljih odluka koje sam donijela. Sada to znam, ali tada nisam bila sasvim sigurna. Jednog jutra sam pročitala vijest kako je žena zbog postporođajne depresije sebi oduzela život. U trenu sam odlučila.

Moj tekst ‚‚Postporođajna depresija me nije pobijedila‚‚ trebalo je da poruči ženama da nisu jedine, da ne umišljaju, da je to stanje nepredvidivo i opasno, da ne kriju od porodice i prijatelja već da zatraže pomoć, obavezno pomoć ljekara. Najveća zamka PPD-a je misao da izlaza nema. Željela sam da pokažem da izlaz postoji.

Kakva je bila reakcija čitatelja?

Pisale su mi mnoge žene. Teško je stanje PPD-a, ali je pitanje – da li sam jedina kojoj se ovo dešava – to koje dodatno lomi. One su meni potvrdile da nisam jedina, ja sam njima to isto mogla reći. Mislim, znaš i sam da nisi usamljen u toj borbi, ali te rijetko ko može razumjeti kao neko ko je tumarao kroz taj lavirint. I tornado misli poput ‚‚zašto baš meni, da li sam slaba, da li sam nešto loše uradila, gdje sam pogriješila„?

Sa nekima sam i dalje u kontaktu. Jedna od njih je master psihološkinja Sanja Barać iz Novog Sada koja stoji iza Instagram profila pod nazivom prostor za rast. Ona već neko vrijeme radi sa porodiljama, a sada je pokrenula i online besplatne grupe podrške za majke djece uzrasta do dvije godine. Možemo mnogo da postignemo kada se udružimo.

Kako odlučujete da pokrenete Instagram profil tihi_glas_jedne_mame?

Prošle godine sam prihvatila poziv za podcast gostovanje i posle dugo vremena govorila o svemu kroz šta sam prošla. I mislila da sam tako završila sa pričom o PPD. U tom sam periodu osjetila i zamor od društvenih mreža i nedugo zatim se i povukla sa njih. Ali onda su počele da me pozivaju prijateljice, poznanice, sugrađanke i mnoge žene koje i ne poznajem. Zaustavljale su me na ulici i pitale zašto me nema na mrežama, tražile mi broj telefona za njima bliske ljude i porodice. Kontaktirale su me i novinarke za intervjue i TV gostovanja.

Shvatila sam da se sa ovim problemom susreće mnogo više osoba nego što sam mislila. Nema precizne zvanične statistike u Crnoj Gori, ali sam se u proteklih pola godine uvjerila da su to svakodnevni pozivi i poruke. A onda sam prije tri mjeseca odlučila da se vratim u online svijet, preimenovala svoj stari profil i krenula redovno da objavljujem.

Pretpostavljam da nije lako javno govoriti o ličnim borbama?

Ranije je bilo teže. I moram priznati da sam se ponekad pitala šta mi je uopšte trebalo da priču dijelim javno. Nikada nisam krila šta sam sve proživjela, ali isto nije lako živjeti u sredini koja nekada mnoge lične borbe nastoji da oteža. Jednom sam čula komentar kako posporođajnu depresiju koristim kao izgovor da bih bila poznata. Nikome, ali nikome ne bih poželjala ovo iskustvo.

Profil nije nastao slučajno, jer ne vjerujem u slulčajnosti, ali isto tako nisam ni detaljno sve isplanirala. Pokrenula sam ga skoro sedam godina nakon objave prvog teksta. Ne pišem i ne pričam jer želim pažnju, nego pokušavam da skrenem pažnju javnosti na jednu veoma ozbiljnu temu. Sada sam jača, zrelija i informisanija nego što sam bila. A to želim i za druge žene.

Šta sve čini profil?

Na profilu se može vidjeti stvarnost, bez uljepšavanja i filtera. Prije svega moje teško iskustvo sa postporođajnom depresijom, pretočeno u podršku i podsticaj za traženje stručne podrške.  A tu sam i ja, obična žena koja kuva, čisti, sprema, radi, podiže dijete i svakodnevno balansira između obaveza i svega što život nosi. Stvarni život nije savršen, ali je vrijedan da bude viđen baš onakav kakav jeste. Dobijam komentare da je profil autentičan i topao. Želim da bude mjesto razumijevanja i podrške.

Sprovodila sam i ankete kako bih saznala koliko su ljudi upoznati sa ovom temom, da li ih zanima i da li poznaju nekoga ko se suočavao sa ovim i povezanim problemima. Ima nažalost i teških priča, onih u kojima su žene baš zbog stanja nemoći i straha tokom postporođajne depresije bile zanemarene ili ostavljene od strane svojih partnera. Ohrabruje me činjenica da se sve više mladih ljudi interesuje za ovu tematiku.

Počeli ste da objavljujete preporuke i viđenja stručnih lica iz različitih oblasti?

I sama sam iskusila koliko je važna pomoć ljekara. I koliko god bila spremna da saslušam, podržim i posavjetujem, nije moje da govorim o medicini, mentalnom zdravlju, hormonima… Dosta sam istraživala, ali ne da bih ‚‚liječila„ druge, već da bih znala šta i koga da pitam kada je u pitanju PPD. Neki od sagovornika su me prvi kontaktirali, kako na primjer babica koja mi je rekla da se u svakodnevnom radu često susreće sa bejbi bluzom i PPD stanjima.

Trudnice i porodilje nisu povjerene samo ginekolozima nego i babicama, patronažnim sestrama, pedijatrima. Mislim da bi zdravstveni sistem trebalo da bude uvezaniji, jer je to jedini način da se otkrije da li žena ima neke smetnje. I dalje uspostavljam kontakte i ovim putem pozivam stručna lica da mi se jave. Značio bi mi njihov angažman.

Ko su saradnici na profilu?

Oni su više od saradnika. To su ljudi koji nesebično odvajaju svoje slobodno vrijeme i znanje, trudeći se da zajedno činimo male, ali značajne pomake. Objavljivala sam mišljenje i preporuke psihološkinje i ginekologa, babice i psihijatra, a planiram ubuduće da dijelim i viđenja patronažnih sestara, drugih psihijatara, ginekologa, psihologa, pedijatara, endokrinologa… I oni su oprezni u davanju savjeta i zaključaka. Nikada ne govore o konkretnom slučaju i univerzalnom rješenju, jer je svaka PPD priča za sebe.

Takođe, javile su mi se i žene koje su tražile da anonimno podijelim njihova iskustva. Rado sam to činila i uvijek ću. Čuvam privatnost osoba koje me prate, nikada ih ne bih ugrozila, i drago mi je što su se osnažile da progovore. Za mene je najljepša poruka kada mi napišu ‚‚Potražiću pomoć‚‚.

Dugo sam razmišljala šta mi je postporođajna depresija uzela, a šta dobro donijela. Lične su te liste i treba vremena da se sastave. Ali jedna od najdragocjenijih pozitivnih stvari jeste mogućnost da moj tihi glas danas mogu čuti oni kojima je najpotrebniji.

Ako biste morali da odaberete samo jednu poruku, kako bi glasila?  

Možda ozdravljenje neće lako ići, možda prva terapija neće djelovati, možda će promijeniti doktora, možda ih porodica neće odmah razumjeti, ali važno je da se bore i da istraju. Neka dio njihove borbe bude i profil koji vodim. Voljela bih da zapamte da loš početak ne znači i loše majčinstvo.