Viktor Šćepanović nakon svjetske bronze potvrdio kvalitet i osvojio tri balkanska zlata

Član kluba Pit Bull Montenegro Viktor Šćepanović obilježio je Balkansko prvenstvo u džiu džici (JJIF) u Banja Luci osvajanjem tri zlatne medalje u U21 i seniorskoj konkurenciji. Devetnaestogodišnji borac sve mečeve je riješio prekidom, ostvarivši pobjede i protiv znatno iskusnijih rivala. Nakon prve istorijske svjetske medalje za svoj klub i serije uspjeha na međunarodnim turnirima, Šćepanović za Primorski portal analizira svoj nastup na prvenstvu, rad u klubu i sportsku tradiciju u svojoj porodici.

Viktore, prije svega čestitke na fantastičnim uspjesima. Praktično si tek izašao iz U18 konkurencije, a na Balkanskom prvenstvu si osvojio tri zlata uključujući i seniorsku kategoriju. Kako iz tvoje perspektive izgleda taj trodnevni maraton i sve pobjede prekidom?

Hvala puno. Iskreno, tek kada se sve završilo shvatio sam koliko je bio težak taj trodnevni maraton. Posebno mi znači što sam odmah nakon izlaska iz mlađe konkurencije napravio ovakav rezultat i u U21 i među seniorima. Svaka borba je nosila novi izazov, ali trudio sam se da ne razmišljam unaprijed, već samo o protivniku koji je u tom trenutku ispred mene. To što sam sve borbe završio prekidom daje mi ogromno samopouzdanje za dalje.

Trećeg dana si u seniorskoj konkurenciji savladao znatno starije i iskusnije borce, poput braon pojasa u BJJ-u i crnog pojasa u džudou. Da li je bilo treme ili si na tatami ušao bez respekta prema godinama i iskustvu?

Respekt prema protivniku uvijek postoji, pogotovo kada preko puta imate čovjeka sa mnogo više godina i iskustva, poput braon pojasa u BJJ-u ili crnog pojasa u džudou. Ali respekt i strah nisu ista stvar. Nisam ulazio u borbu razmišljajući o njihovim godinama ili pojasevima, gledao sam samo šta treba da uradim da pobijedim. Znao sam da je iskustvo na njihovoj strani, ali sam vjerovao u svoje znanje, pripremu i rad sa treninga. Najvažnije je da protivnika poštujete prije i poslije borbe, ali u borbi morate vjerovati sebi i ići bez straha.

Sa 19 godina si nosilac ljubičastog pojasa u BJJ-u i crnog pojasa u džudou. Koliko ti bogato džudo iskustvo pomaže na BJJ turnirima?

Džudo mi mnogo pomaže u borbi iz stojećeg položaja, kontroli protivnika, balans i bacanjima. Neke situacije mi zbog džuda dolaze prirodno. Ipak, BJJ je drugačiji sport i morao sam dosta da prilagodim svoje džudo znanje BJJ pravilima. Upravo je ta kombinacija moja najveća prednost, jer mogu da budem opasan i u stojećoj borbi i u parteru. Naravno, i dalje imam mnogo prostora za napredak i želim da razvijam oba segmenta.

U kojoj mjeri je sam klub Pit Bull Montenegro i rad u takvoj sredini uticao na tvoj borilački razvoj i izgrađivanje šampionskog mentaliteta?

Pit Bull Montenegro je imao ogroman uticaj na mene. Kada trenirate u sredini u kojoj su svakodnevno oko vas ozbiljni i iskusni borci, jednostavno ste primorani da podižete sopstvene standarde. Na treningu nema opuštanja. Tu sam naučio da nije dovoljan samo talenat, već da su disciplina, rad i kontinuitet ono što pravi razliku. Šampionski mentalitet se gradi kroz teške treninge, poraze i pobjede. Izuzetno sam zahvalan trenerima i svim ljudima iz kluba koji su dio mog razvoja.

Borilački sportovi su očigledno tradicija u tvojoj porodici, s obzirom na to da su ti i sestre višestruke državne prvakinje u džudou. Koliko vam međusobna podrška pomaže u postizanju rezultata?

Nas je četvoro djece u porodici, imam dvije mlađe sestre i mlađeg brata. Zbog toga osjećam i dodatnu odgovornost, jer sam od početka neko na koga mogu da se ugledaju. Moje sestre su višestruke prvakinje Crne Gore u džudou, a i mlađi brat je veliki talenat. Trudim se da im pokažem da bez rada, reda i discipline nema pravog uspjeha. Treba trenirati i kada vam se ne trenira, ustati nakon poraza i vjerovati procesu. Podrška ide u oba smjera, motivišemo jedni druge i sve ovo doživljavamo kao zajednički porodični uspjeh.

Osvojio si i bronzu na nedavnom JJIF Svjetskom prvenstvu, kao i brojna druga priznanja. Koji su tvoji glavni ciljevi u nastavku karijere?

Ova godina mi je pokazala da mogu da se nosim sa najjačom međunarodnom konkurencijom. Posebno mi je draga bronzana medalja sa Svjetskog takmičenja jer je to ujedno i prva svjetska medalja za moj klub Pit Bull Montenegro. Pored toga, osvajao sam medalje i na AJP, ADCC i Grappling Industries turnirima, što mi donosi dragocjeno iskustvo protiv različitih stilova boraca. Imam 19 godina i smatram da je ovo tek početak. Ne želim da postavljam granice, cilj mi je da iz godine u godinu budem sve bolji i da se borim za medalje na najvećim svjetskim scenama.

Autor: Andrija Radusinović Foto: Privatna arhiva