Gdje je vaša plaža?

Mislim da svako ima omiljenu plažu, onu na koju prvo pomisli kada se pomene ljeto, onu na kojoj se osjeća kao u pravo vrijeme, pa se pomiješaju planovi, uspomene i misli na ljude koji više tu neće doći. Pa svi iscurjeli sladoledi, partije remija i čekanje da se pojavi onaj koga se narednog ljeta i ne sjetiš.

Možda svako ima tu jednu plažu, i jutarnje igre sjenki, po koje gorenje prije ere SPF-a, priču kako je tamo bio jedan kamen, ili je to ipak susjedna plažica. I vječne diskusije da li je bolji pijesak ili bubulji, i koga žulja ležaljka. I čemu te kineske plastične sandale? Zgazi travu, zgazi zeleni kamen, svakako nije najljigavije što ćeš u životu iskusiti. Ako padneš, padaš u plićak sa stilom. More ublaži sitna životna posrnuća.

I gdje idu svi oni ljudi koji parče obale biraju po pristupačnom parkingu. Na toj tvojoj plaži si svoj, nikad nasukan, a čini se ni nikad dovoljno srećan.

Ima ta jedna plaža i jedna stijena koju više ne možeš da nađeš, a skakalo se prije sa nje. I prolazi te jeza pri pomisli da bi tvoje dijete moglo imati slične morske avanture. Čudiš se čije su to sve stvari oko tebe, nekad je bio dovoljan peškir. Marama. Ne nužno oboje. I nije bilo toliko snimaka, samo prelivanje sutona od kojeg se nikada otrijezniti nećeš.

Biće da svako od nas ima neku plažu kojoj se vraća kada se i put do nje promijeni, kada se i ona promijeni, kad ni sami odavno više nismo isti. I zvuči već malo dosadno opet pokušavati kroz riječi oživjeti kako je nekada bilo. Nije uvijek bilo bolje, bilo je samo mlađe.

Postoji ta jedna plaža, a na društvenim mrežama je taguju pod drugim imenom, pa ti nije baš pravo, a nije ti ni mnogo krivo. Odrasla si osoba, znaš da se sve mijenja. Naučio si, gledajući talase kako povlače pijesak, da te ne lome ako znaš da prepoznaš dobar trenutak.

I ima plaža kojoj se raduješ i u julu, a i u septembru. Ne znam čemu mantra „hajde doma više“, gužvu svi pravimo. I svi smo turisti negdje, ne volimo ni mi da nam se broje koraci. Pardon, zaveslaji.

A sve to postane nebitno kada dođe oktobar i ne pušta te misao da se moglo više ići na more.

I ima plaža koju sada vidiš sa magistrale, a nekada nisi mogao. Pola je nema, a tu je. Nije ista, nikada biti neće. Pa i naredne godine biće novina. Jedino pogled ka pučini zaustavlja vrijeme, isti onaj kao godinama i decenijama unazad. Ili su te decenije bile samo treptaj zbog malo soli u očima.

Svi je imaju. A i so.

I oni što rone otvorenih očiju, ali i oni koji ih, neshvatljivo, zatvaraju.