Crmnički način življenja – crmničko gostoprimstvo

Iz knjige Genevieve R. Ch. Meyer Iličković „Crmnička kuhinja na francuski način”

Crmničani su poznati po gostoprimstvu. Za onog ko „dolazi u kuću” smatrano je da dolazi u najboljoj namjeri i da ukazuje čast domaćinu svojim prisustvom. Ovi povodi ne samo da su bili prilika da se uživa u piću ili hrani koje je domaćin iznosio pred gosta, već i društveni ugođaj koji je učvršćivao rodbinske veze i prijateljstva, i doprinosio širenju domaćinovog i porodičnog prestiža.

Genevieve R. Ch. Meyer Iličković u svojoj knjizi navodi: „I u današnje vrijeme, uvijek kada smo bili pozivani na ručak u neko od crmničkih sela, sve je bilo ritualno, odisalo duhovnošću i ljubavlju, dobijalo filozofski značaj – hrana je bila nešto što je trebalo podijeliti sa drugima”.

– Možemo zamisliti kako je to tek bilo u prošlosti, koliko su ovakve prilike zajedničkih ručkova i večera između čestih ratova, rastanaka, odlazaka u daleki svijet, bile u slavu života i življenja. Stotine godina u okruženju Turske, Venecije, a kasnije Austrije i trgovina sa drugim okolnim krajevima ostavili su neizbrisiv trag na život i običaje Crmničana, kao i na način ishrane.

– U svakodnevnom životu, kao i u ritualu crmničkog gostoprimstva, kafa zauzima važno mjesto i pije se nekoliko puta dnevno, uvijek kada „neko dođe”. Ispijanje kafe je običaj preuzet od Turaka. Crmničani su se relativno rano upoznali sa ukusom kafe i to zahvaljujući kontaktima sa Barom i Skadrom, koji su bili u sastavu Turske carevine. Ispijanju kafe Turci su pridavali veliki značaj. Poznato je da je prva kafana otvorena u Konstatinopolju, današnjem Istanbulu, 1475. godine.

– Čaj se ranije rijetko pio, obično „kad je neko bolestan”. Koriste se domaće trave i cvjetovi. Vidari Iličkovići propisivali su čaj kod prehlada, bolesti grla ili stomaka. Prema simptomima bolesti propisivale su se odgovarajuće trave. Suvo voće, najčešće smokve i grožđe služe se uz rakiju – crnogorsko nacionalno piće koje se najčešće pravi od grožđa, smokava ili murava. 

– Rakija se degustira polako, obično u društvu – „raki sofrasi”. Rakija je turska riječ, pa je običaj „raki sofrasi” turski uticaj. Rakija se takođe služi uz „meze”. Meza je raznovrsna i obično se služi pršuta, bijeli sir, masline i to pred ručak, ali i u drugim prilikama. Ovo je takođe običaj prihvaćen iz turske kuhinje, a prisutan je i u drugim kuhinjama, recimo kod Grka. U kineskoj kuhinji „Yum Cha” je neka vrsta meze.

– Gosti su najčešće pozivani na ručak povodom krštenja djeteta, vjeridbe, svadbe, krsne slave. Spomenimo i sahrane, koje su takođe podlijegale posebnom protokolu. Na groblju nakon sahrane služila se „panaija” – kuvana pšenica prelivena vinom, za dušu pokojnika, uz vino i rakiju. Povodi koji su bili naročito popularni nakon Drugog svjetskog rata bili su polasci u vojsku.

– Imali smo prilike prisustvovati nekim od ovakvih prigoda, među kojim i krsnim slavama. One u novije doba najčešće nemaju religiozni značaj, više su povod da se okupe prijatelji i poznanici. Obično se kao prvo servirala supa, zatim kuvano meso i drugo, a na kraju pečenje. Pečenje je tradicionalno spremano ispod sača, na poseban način, sa krtolom i ruzmarinom da bi se dobio ukus. Ovo jelo ne samo da je bilo veoma ukusno, već i zdravo, jer proces pripremanja dozvoljava da svi korisni sastojci i vitamini ostanu u hrani i dođu u organizam. Moderan način pripremanja hrane u „pres loncu” na sličnom je principu. Ali, ukoliko je krsna slava ili neki povod padao na „nemrsni dan” pripremala se riba, obično unaprijed kupljena „na virski pazar”, krapovi, jegulje, skakavice, dok sitna riba, kao što su ukljeve, nije bila prigodna za ovakve povode.

– Treba reći da su crmničke svadbe, vjerujemo da je slično i u ostalim krajevima, održavane po „posebnom protokolu”, gdje se tradicionalno znalo gdje ko sjedi za stolom, koji dio od mesa pripada kome u svatovskoj hijerarhiji i „ko sijeda u koju trpezu”. Prva trpeza su svatovi, gdje su se iznosili najbolji djelovi hrane, zatim druga i treća trpeza. Vino je servirano u bocunima koji su postavljani na trpezu. Obično je vino bilo „domaće” iz bačava ili dimižana, doneseno iz konobe. U sadašnje vrijeme pića su postala raznovrsnija, ali ipak osnovu čine vino i rakija. Dezertima i salatama pažnja je počela da se poklanja u novije vrijeme.

– Manje zvanični povodi bili su posjete rodbine (odiva, jetrva, zetova i ostalih) tokom zimskog perioda „mesojeđa”, kada se jelo sušeno meso, kobasica i mušnjica koji su pripremani po domaćem receptu.