Godinu dana od tragedije u Novom Sadu gdje je nakon pada nadstrešnice stradalo 16 osoba

Na Željezničkoj stanici Novi Sad, 1.novembra 2024. godine, u 11 sati i 52 minuta, srušila se nadstrešnica. Poginulo je 16 osoba starih od 5 do 77 godina, bilo je teško povrijeđenih. U Novom Sadu danas se održava komemorativni skup povodom godišnjice pada nadstrešnice.

U Novom Sadu, simbolično, građani su se okupili na 16 lokacija – za 16 žrtava, odakle su krenuli do Željezničke stanice, gdje su odali poštu. U organizaciji dijaspore, u gradovima širom svijeta takođe, su održani komemorativni skupovi. U petak uveče u Novi Sad su, iz različitih dijelova zemlje, stigle hiljade studenata i građana. Oni su danima pješačili, dvije grupe čak iz Novog Pazara, a neki su došli i biciklima. Novosađani su im priredili doček.

Vlast u Srbiji je sinoć, 1. novembar proglasila za Dan žalosti.

Šta se dogodilo tog kobnog dana prisjeća se spasilac volonter Dobrica Petrić.

„Kada sam vidio da je pala nadstrešnica na Železničkoj stanici Novi Sad odmah sam pozvao kolege, a potom iz Beograda krenuo za Novi Sad da pomognemo ljudima. Zatekli smo jezivu scenu i nešto što smo vidjeli samo na filmovima.“

Mislio je da će taj dan biti kao i svaki drugi. A onda je u grupi Organizacije video vijest o padu nadstrešnice. Prvo što je pomislio – mora pomoći ljudima.

– Poziv kojim se bavimo aktivira mozak u pravcu da razmišljamo kako se odmah uputiti na lice mjesta, kako pomoći ljudima. Nakon pročitane vijesti pozvao sam ljude iz organizacije pošto nam je sjedište u Novom Sadu. Odmah smo na našoj grupi dobili poziv za aktiviranje – priseća se on.

„Tri osobe ispod nadstrešnice davale znake života“

Kako kaže, prvi član Organizacije na licu mjesta je bio posle 30 minuta. Ubrzo za njim pristigli su i ostali.

– Kada smo došli na lice mjesta zatekli smo ostale službe, prije svega pripadnike Ministarstva unutrašnjih poslova, vatrogasce, spasioce, njihove specijalističke timove. Tu je bio Sektor za vanredne situacije, kome smo mi direktno podređeni i u njihovoj koordinaciji mi smo djelovali. Bili smo podijeljeni na tri sektora i prateći njihove instrukcije i uputstva smo reagovali – prisjeća se sagovornik Blica.

Kako objašnjava, njihov zadatak bio je da pomognu žrtvama koje su bile žive.

– Čula su se izoštrila. U tom trenutku je bilo tri osobe ispod nastrešnice koje su davale znake života. Tu smo ostvarili komunikaciju i prilazili sa više strana. U nekom trenutku su naši članovi ušli ispod nastrešnice da bi otvorili venski put povređenoj osobi. Posle se nastavila komunikacija i pružanje pomoći sve dok nismo mogli da je izvučemo – priseća se on.

„Nismo znali šta nas čeka ispod“

Kako kaže, u tom trenutku je komunikacija najbitniji faktor da bi se osoba održala u životu, da ne upadne u stanje šoka, u nesvjest. Bitno je, kaže, da održavaju konstantnu komunikaciju sve do momenta izvlačenja.

– Izvukli smo tri osobe – jednu mušku i dveij ženske osobe. Nakon toga pristupili smo izvlačenju nastradalih – priseća se on.

Kako kaže, u svom volonterskom radu ima iskustvo spasavanje ljudi iz ruševina nakon zemljotresa u Turskoj, ali događaj od 1. novembra 2024. godine ne može da se poredi.

– Ovo je totalno drugačija situacija, jer se dešava u našem gradu, u našoj državi i totalno te obuzmu čudne emocije… Ne može se uporediti ni sa čim, jer ne znamo šta nas čeka ispod, da li je to neko naš, da li ćemo uspjeti da pomognemo… .

Kako kaže, tog 1. novembra zatekao ga je prizor koji nikada neće zaboraviti. Sa tjeskobom u glasu on izgovara: „Uvjek je najteže kada vidite dijete koje ne daje znake života i to nikad neće moći da se izbriše iz sjećanja. Samo onaj momenat kada je deka sa dvoje djece bio u zagrljaju, mislim da je to nešto najstrašnije što sam video…“