Jegorov put isklesan jednom rukom – više od lokalne turističke atrakcije: snaga pregalaštva i zavjeta

Jegorov put više je od lokalne turističke atrakcije u Paštrovićima – svjedočanstvo ličnog pregalaštva i snage zavjeta, koje tokom cijele godine privlači kako mještane, tako i turiste iz različitih krajeva svijeta.

Stazu u kamenu isklesao je početkom 19. vijeka, i to jednom rukom, ruski monah Jegor Stroganov, a na ovom nesvakidašnjem poduhvatu radio je punu deceniju. Stroganov, oficir carske Rusije, kako bi sačuvao čast svoje ćerke Jektaterine pozvao je na dvoboj izvjesnog kapetana kojeg je smrtno ranio, ali je u tom okršaju izgubio lijevu ruku.

Pošto kod kuće u Rusiji nije pronašao mezimicu, put ga je odveo u manastir Praskvica iznad Svetog Stefana, koji čuva priču staru preko dva vijeka – danas u potpunosti autentičnu i dostupnu široj javnosti. Prema riječima namjesnika manastira, protosinđela Klimenta Boljevića, priča i u naše vrijeme pronalazi nove ljude kojima je fascinantna.

Otac Kliment Boljević, Foto: Primorski portal

„Kada je došao u manastir, Jegor je dobio blagoslov da napravi put i poveže priobalni pojas sa Čelobrdom gdje su se nalazili manastirski pašnjaci. Dio staze koji se nalazi ispod magistrale je ispresjecan i u donjem dijelu postoje samo ostaci, ali je ona sačuvana od manastirskog groblja do Čelobrda. Veliki je broj turista, a pogotvo Rusa, koji se, nakon što pročitaju priču o Jegoru, zainteresuju i  obiđu stazu. Priča o Jegoru i Jekaterini ljudskom umu koji danas hoće sve da shvati poprilično je nedokučiva. Ljudi se oduševe, ali ostaje zazor kako je to moguće. Sa Božjom pomoći sve je moguće. On je čovjek koji je dao zavjet da svoj trud i ćutanje, uz molitvu i žrtvu, pretoči u dobro djelo kako bi se iskupio za ono što je učinio. A ćerka je došla u Praskvicu tragajući za ocem. Znajući da je ovo muški manastir, predstavila se kao monah Jelisej iz Kijevo-pečerske lavre. Ona je prepoznala svog oca, ali on nju nije. I to je trajalo nekoliko godina, dok se nije razboljela. Većina ljudi se danas oduševi pričom, svi odmah žele da vide njihovo grobno mjesto i da vide taj put koji je Jegor napravio“, istakao je otac Kliment.

Mjesto vječnog počinka Jegora i Jekaterine – uz crkvu Svetog Nikole, Foto: Primorski portal

Posjetioci, kako naš sagovornik navodi, na Jegorov put izlaze tokom cijele godine.

„Interesovanja ima tokom svih dvanaest mjeseci, ali naročito u ljetnjem periodu. Kada služimo jutarnju molitvu vidimo dosta ljudi koji krenu sa rancem na leđima, kada je još prohladno i nema sunca. Treba nekih 15 do 20 minuta da se izađe do gore i posjetioci zatim često nastavljaju stazama ka Ograđenici, manastirima Duljevo i Sveti Spiridon“, ispričao je on.

Septembar i rana jesen – pravo vrijeme za obilazak unikatne staze, Foto: Primorski portal

Uprava manastira Praskvica u saradnji sa Opštinom Budva u proteklih par godina aktivno radi na održavanju puta.

Manastir Praskvica nadomak Svetog Stefana – duhovno središte Paštrovića od 1413. godine, Foto: Primorski portal

„Uz pomoć Turističke organizacije Budva prije dvije godine obavljeno je detaljno čišćenje puta od korova koji je izrastao, a sklonjena je i velika količina kamena koja se obrušila na Jegorove ploče. Put je zaštićen, ali vrijeme uvijek čini svoje i treba svake godine da se obnavlja, čisti i kosi. Ali, slava Bogu, ta rekonstrukcija je bila temelja. Napravljen je i vidikovac na kraju puta, gdje ljudi mogu da sjednu i da odozgo posmatraju stazu, manastir i Sveti Stefan“, kazao je otac Kliment.

Jegorov put autentičan je spoj istorije, prirode i tihe ljudske posvećenosti. Kamen po kamen, ova staza, u svom sačuvanom dijelu dugom 730 metara, vjekovima povezuje priobalni pojas sa zaleđem, manastir sa selom, tišinu sa svrhom.

Pogled sa vidikovca na Čelobrdu, Foto: Primorski portal

Kao takva, ona predstavlja unikatan graditeljski trag koji povezuje duhovno nasljeđe Paštrovića sa svakodnevicom. Kaldrma Jegorovog puta nosi duh prošlih vremena i čuva priču o skromnosti i izdržljivosti. Svjedoči o istrajnosti.