Kad se putevi spoje nakon 30 godina

Ako ništa, život je jedno veliko putovanje, na kome nikad ne znaš kuda će te odvesti, kada će te iznenaditi, ponovo spojiti sa nekim koga nisi dugo vidio… Ovo je priča o bivšem golmanu FK Luka Bar, Goranu Ujiću, i njegovom tadašnjem treneru Draganu Stojanoviću. Vidjeli su se prije punih 30 godina pa sreli ovog ljeta u Crmnici.

Goran je fudbal počeo da trenira sa 13 godina u FK Sarajevo, i prošao sve selekcije kluba, od kadeta, juniora pa do prvog i drugog tima.

– Ali, nažalost, zbog posledica teže povrede lijevog koljena nisam imao sreću i da ostanem u FK Sarajevo. Povrijedio sam se 1987. godine, i do juna 1988. bio sam na rehabilitaciji. Nakon toga, u jesen 1988. godine počeo sam da branim za FK Unis iz Vogošće, blizu Sarajeva, i onda sam nakon jedne sezone otišao da branim za Igman sa Ilidže, zatim Konjic do 1991. godine, gdje smo se i razišli jer sam otišao u Petrovac na moru da radim.

To je bilo u maju davne 1991. godine.

– Počeo sam da radim u jednom restoranu kao konobar, misleći sezonski. Upoznao sam žensku osobu, koja je bila djevojka tadašnjeg trenera FK Mornar, njegovo ime sam zaboravio, ona me upoznala sa njim i predloženo mi je uglavnom da dođem u Bar da razgovaramo sa rukovodstvom kluba, jer mu je golman i trebao. Tako je i bilo, i nakon dogovora sa njima sam otišao na pripreme u Kolašin prije početka sezone – priča Goran i nastavlja:

– Na pripremama je bio i trener golmana, bivši golman titogradske Budućnosti, poznat u to vrijeme, ali sam zaboravio i njegovo ime. Odradio sam dobre pripreme, no i tu sam se povrijedio tako da pripremnu utakmicu u Nikšiću nisam mogao da branim. I došao je drugi golman, a meni je predloženo da pređem u Luku Bar. Naišao sam na razumijevanje i odnos koji je uvijek bio prijatan, od trenera do rukovodstva kluba.

Gorana su svi u klubu cijenili. Bio je veoma vaspitan mladić, vrijedan, i dobar golman. No, dešavanja u ondašnjoj Jugoslaviji prekinula su njegovu karijeru u Baru, ali vratio se za Sarajevo. Nije ga zaobišla ni nova povreda… Onda je morao da napusti fudbal.

– Našao sam se u Austriji, gdje sam osnovao porodicu sa austrijankom Irmgard, koju sam te 1996. godine i oženio i sa njom dobio kćerku. Kćerka je kao mlada, 2006. godine, počela da trenira karate i napravila zaista sjanu karijeru. U Salzburgu živimo. Ona je sada sa 25 godina još uvijek jako uspješna.

Član je Karate Klubs u Linzu, gradu u Gornjoj Austriji, i dugogodišnji je član austrijske reprezentacije sa kojom je osvojila dvije srebrne medalje na Svjetskim prvenstvima do 21 godine, mlađe Seniorin 2017. u Španiji, te 2019. u Čileu, onda bronzanu medalju u Rusiji na Evropskom prvenstvu 2018. godine, te zlatnu medalju 2020. na Evropskom prvenstvu u Budimpešti u Mađarskoj, a sada u seniorima bilježi dobre rezultate na Premijer ligi u karateu, Evropskim prvenstvima i SP. Ali još uvijek bez medalje. Ipak, ona ne odustaje i još uvijek veoma naporno trenira – priča Goran.

Kako kaže, uspio je da zapamti jedan broj igrača sa kojim je igrao u Luci Bar.

– Ostao mi je u sjećanju predsjednik kluba Dragan Nikezić. Zahvaljujući i njemu imali smo odlične rezultate. Od trenera je bio Dragan Stojanović, a od igrača sjajan momak Dejan Raspopović, zatim Jagoš Radović, Ramdedović, Boro Andijašević, Srteto Vučinić, Šalja… Nisam više nikog od njih sreo. U Crnoj Gori sam sada po prvi put. Mnogo se toga promijenilo u Baru od mog odlaska. Obišao sam i stadion i teren na kojem sam branio.

Boravio je i u Petrovcu, i odlučio da pođe sa suprugom na krstarenje.

– Po ulasku na brod pitao sam kapetana da li poznaje nekog od fudbalera iz Bara. Ispostavilo se da je i on igrao fudbal, predstavio se kao Đuro Vučićević, koji je igrao za Petrovac, i naravno da je poznavao mog trenera Stojanovića. Pozvali smo ga i tako smo se nas dvojica sjutradan našli i ispričali nekoliko sati. Ispunio sam jednu moju višegodišnju želju.