Prvi korak ka oporavku je spoznaja da ne moraš uvijek biti dobro- razgovor je lijek za koji se ne propisuje recept

Nisam očekivala da će me posjeta Odjeljenju Dnevne bolnice Klinike za psihijatriju „Dr Dušan Kosović“ KCCG toliko dotaći. Došla sam sa novinarskom radoznalošću želeći da upoznam način rada ustanove i ljude koji u njoj svakodnevno traže i pružaju pomoć. Međutim, kako je obilazak odmicao, moje bilješke i pitanja sve su više ustupali mjesto jednom drugom osjećaju – svijesti o tome koliko se nevidljivih borbi može odvijati iza lica koje svakodnevno srijećemo. U mislima mi se zadržalo pitanje: ,,Koliko često prebrzo donosimo sud o ljudima čiju borbu zapravo ne poznajemo?“

Tokom obilaska Dnevne bolnice, povodom obilježavanja Svjetskog dana mentalnog zdravlja (10. oktobar), imala sam priliku da ,,zavirim“ u prostor u kojem se liječenje ne odvija isključivo kroz farmakoterapiju. Ključno mjesto ovdje imaju razgovor, razumijevanje i osjećaj da vas neko zaista sluša.

„Kako ste danas?“ – pitanje je koje ovdje dobija sasvim drugačiju težinu. Nije važno da odgovor bude: „Dobro“. Važno je da čovjek osjeti da smije da kaže kako zaista jeste, da može da prizna da mu je teško, da govori o strahu, postavi pitanje i na trenutak zastane. MOŽE! Ta riječ kao da se provlači kroz cijeli prostor Odjeljenja. Možeš da razgovaraš, možeš da pitaš, možeš da pokušaš ponovo, možeš da kažeš da ti nije dobro. I ne moraš zbog toga da se stidiš jer je prvi korak ka oporavku spoznaja da ne moraš uvijek biti dobro, ali ne moraš ni ostati sam u onome što te boli.

TOPLINA

Mirno jutro na drugom spratu Klinike za psihijatriju, gdje se nalazi Odjeljenje Dnevne bolnice.

– Ovo ne izgleda onako kako sam zamišljala jednu psihijatrijsku ustanovu – pomislila sam kada sam ušla.

Možda sam očekivala onu posebnu bolničku atmosferu i tišinu. Umjesto toga, dočekale su me boje i svjetlost. Hodnici su prostrani, prostorije jasno označene, a kroz velike prozore dopire dnevna svjetlost. Uz zidove i po uglovima stoje saksije sa cvijećem, pa zelenilo unosi dodatnu toplinu u prostor. Na hodniku se smjenjuju koraci. Čuju se glasovi, razgovor, osmijeh. Sve djeluje jednostavno i svakodnevno, a ipak se iza tih običnih trenutaka krije nešto veliko – nečija odluka da više ne ćuti o onome što ga muči. Ponekad je upravo to najpotrebnije – da vas neko sasluša bez osude, bez žurbe, bez pitanja: ,,Zašto nijeste došli ranije!?“

Dočekuje me načelnica Dnevne bolnice, psihijatrica dr Tea Dakić sa kojom krećem u obilazak.

– Odjeljenje Dnevne bolnice, koje je počelo da radi prošle godine, oblik je liječenja koji se zove parcijalna hospitalizacija. To znači da pacijenti svakodnevno dolaze na planirane aktivnosti i terapije, a nakon završetka dana vraćaju se kući. Pacijenta na Tim za prijem može da uputi psihijatar ili psiholog. Neophodno je da osoba već ima ustanovljenu dijagnozu poremećaja mentalnog zdravlja. Najčešće su to poremećaji iz spektra anksioznosti i depresije, a radimo i sa osobama koje žive sa poremećajima iz spektra psihoza, ali nijesu u akutnoj fazi, već u remisiji – objašnjava Dakić.

Prostor Dnevne bolnice ne čini niz prostorija kroz koje pacijenti samo prolaze. Svaka ima svoj mir, ali i svoju priču, ritam i svrhu. U jednoj se vode individualni razgovori sa pacijentima i održava velika sedmična vizita, u drugoj je dnevni boravak – mjesto za kreativne radionice. Jedna od prostorija pretvorena je u mali bioskop. Tu su pacijenti nedavno gledali film „Društvo mrtvih pjesnika“, a nakon projekcije razgovarali o onome što su vidjeli, ali i o osjećanjima koja je film u njima probudio.

– Imamo ovdje i aparat za kokice, pa cijeli doživljaj bude još potpuniji. Trudimo se da im i kroz ovakve, naizgled male stvari, pružimo atmosferu koja podsjeća na bioskop i učini zajedničko gledanje filma prijatnijim – kaže Dakić.

U prostoriji namijenjoj za dnevni boravak se doručkuje, kuva kafa… U tim malim ritualima svakodnevice prostor počinje da liči na život izvan bolnice – na jutro koje počinje kafom, na razgovor koji se spontano produži, na osjećaj da negdje pripadate. Tu je i prostorija za grupnu terapiju, gdje se iskustva dijele sa drugima, dok se u susjednoj odvija radno-okupaciona terapija. Ovdje se ruke uključuju u ono što je nekada teško izgovoriti riječima – kroz boje, glinu, papir…

AKTIVNOSTI

Pacijenti u Dnevnoj bolnici borave radnim danima, od 8 do 14 sati, i imaju od tri do šest sati planiranih aktivnosti u toku dana, nakon čega odlaze kući. Aktivnosti uključuju: psihijatrijske i psihološke preglede, grupne i individualne terapije, psihoedukativne grupe, radno-okupacionu terapiju, savjetovanje i podršku, primjenu terapije i medicinski nadzor. Tu su i art terapija, kreativne radionice, filmoterapija, biblioterapija, rekreativne i socijalno-inkluzivne aktivnosti.

Dakić naglašava da je struktura dana veoma važna, jer mozak voli rutinu, a njeno narušavanje često dodatno otežava funkcionisanje.

– Kada ,,ispadnemo iz kolosijeka“, često izgubimo rutinu. Dnevna bolnica je jedan od načina da ponovo uspostavimo strukturu dana. Svaka aktivnost ima svoju svrhu i ono što ovdje učimo i na čemu radimo pacijenti mogu svakodnevno da primjenjuju kod kuće, u porodici i u komunikaciji sa prijateljima. Važno nam je da pacijent odavde izađe osnažen i promijenjen, a ne samo da ovdje provede određeno vrijeme – istakla je Dakić.

Boravak u Dnevnoj bolnici može trajati od četiri do najviše 12 sedmica, a pacijent se otpušta na osnovu procjene multidisciplinarnog tima.

– Pacijenti koji su, recimo, bili u Dnevnoj bolnici prošle godine u ovo vrijeme, mahom su se vratili na posao, ponovo uspostavili svoju funkcionalnost, popravili odnose sa ukućanima ili donijeli neke važne odluke u životu. Cilj nam je da ljude osposobimo i osnažimo za svakodnevni život. Voljela bih da svaki pacijent, kada izađe iz Dnevne bolnice, ponese sa sobom osjećaj da vrijedi i da ode sa više samopouzdanja i samopoštovanja – kazala je Dakić.

SNAGA

Dok slušam dr Dakić počinjem drugačije da gledam ono što sam možda i sama prije dolaska ovdje uzimala ,,zdravo za gotovo“. Osmijeh, pogled, pokret ruke, tišinu. Iza svakog od tih malih znakova može da stoji priča koju ne poznajemo, borba koju ne vidimo ili strah o kojem ništa ne znamo.

Ulazim u Dnevni boravak u kojem sjede pacijenti. U toku je pauza. Ono što mi posebno privlači pažnju je odnos među njima. Iako su se upoznali tek ovdje, razgovaraju i ponašaju se kao da se poznaju mnogo duže. Nema među njima distance koja se često osjeti među ljudima kad se prvi put srtenu. Naprotiv – tu su osmjesi, riječi podrške i ona spontana ljudska toplina koja se ne može odglumiti. Vidim još nešto – u Dnevnoj bolnici se ne stvaraju samo odnosi između pacijenata i stručnog tima, stvara se i jedna mala zajednica ljudi koji su se sreli u teškom periodu života, ali su upravo tu pronašli nekoga ko ih razumije. Ljudi su došli zbog različitih razloga i sa različitim pričama, ali su za istim stolom pronašli nešto zajedničko – osjećaj da nijesu sami.

Kreativne radionice dio su aktivnosti u Dnevnoj bolnici (FOTO: Dragan Mijatović)

Pitam ih da li žele da razgovaraju sa mnom i objašnjavam da pišem reportažu za Pobjedu. Pristaju. Prije nego što počnemo, nude me kolačima. Kažu mi da ih je napravila načelnica Tea. Uzimam jedan.

– Već sam ih probala kod Tee u kancelariji, znam koliko su dobri. Tražila sam recept – kažem kroz smijeh.

Na to mi jedna pacijentkinja odmah dobacuje: „Bezobrazno su dobri!“ Svi se smijemo. Postavljam svima ista pitanja. Neko odgovara odmah, neko zastane i razmisli. A kada ne znaju što bi rekli, samo se nasmiješe i uglas mi kažu: „Sljedeće pitanje“. I tako, između pitanja, odgovora, smijeha i još jednog zalogaja kolača, naša razgovor postaje opušten. Više je to susret sa ljudima koji su, makar na trenutak, zaboravili da su pacijenti.

Na moje prvo pitanje: ,,Što im najviše prija u Dnevnoj bolnici?“, odgovor stiže gotovo jednoglasno: „Sve!“. Jedna pacijentkinja, koja je tu tek sedmicu, kaže da je iznenađena onim što je ovdje zatekla.

– Očarana sam. Sve pohvale za kompletnu ekipu koja ovdje radi. Drago mi je što u Crnoj Gori postoji ovakvo mjesto – kaže ona.

Ono što joj posebno znači jeste mogućnost da govori o stvarima koje možda nikada ranije nije izgovorila pred porodicom ili prijateljima.

– Ovdje svi imamo neki problem, možemo da ga kažemo, a cijeli tim je tu da nas sasluša i pomogne. To puno znači jer dobijete snagu. Za samo nedjelju dana primijetila sam kod sebe veliku promjenu. Ranije mi je najprijatnije bilo da budem kod kuće, nijesam željela da izlazim, ni da se družim. Sada sam se pokrenula. Svaki dan odavde ponesem novo znanje i osjećam da napredujem – ističe ona.

Jedan od pacijenata nadovezuje se pričom o radu u grupi. Kaže da je za Dnevnu bolnicu saznao zahvaljujući supruzi i da je brzo shvatio da je to ono što mu je potrebno.

– Grupni rad čini svoje. Razmjenjujemo iskustva i to je dobro. Nema liječenja bez razgovora, naročito za nas koji smo povučeni. Niko ne može da ti čita misli, moraš da kažeš naglas ono što osjećaš – rekao je on.

Dječija igračka koju je isplela pacijentkinja Dnevne bolnice (FOTO: Dragan Mijatović)

Najveću promjenu, kaže, primjećuje u odnosu sa suprugom.

– Naučio sam da kažem što mi smeta, a ne da sve držim u sebi. Ništa se ne podrazumijeva, mora da se razgovara – istakao je on.

A onda, gotovo usput, otkriva nešto što nije očekivao da će pronaći u Dnevnoj bolnici.

– Otkrio sam da umijem da slikam. Nijesam slikao još od osnovne škole – kazao je on, dodajući da čovjek, kada se pokrene, može pronaći i neke zaboravljene djelove sebe.

– Nađete neke skrivene talente – kaže kroz smijeh.

Druga pacijentkinja ističe da joj je prvi dolazak u Dnevnu bolnicu bio samo upoznavanje sa prostorom i programom, ali da joj je već nakon nekoliko dana postalo jasno koliko joj prija svakodnevni ritam.

– Sad mi je prezanimljivo. Posebno mi je zanimljiv psihoedukativni blok. Jedni drugima pričamo o svojim problemima i iz toga izvlačimo pouke. Na boravak ovdje gledam kao da idem na pregled kod endokrinologa. Psihijatar je kao svaki drugi doktor. Kada te zaboli zub, odeš kod zubara. Ne razmišljaš da li je strašno da potražiš pomoć – istakla je ona.

Iz drugog kraja prostorije čuje se saglasnost. Jedan pacijent mi govori da je u Dnevnu bolnicu došao bezvoljan, ali da već osjeća promjenu.

– Raspoloženje mi je znatno bolje. Iako sam dosta povučen, prija mi rad u grupi, jer mogu da razgovaram sa ljudima koji imaju slične probleme. Ranije nijesam davao nikome da mi pomogne. Borio sam se sam sa sobom i uzimao terapiju, bez razgovora. Ovdje sam naučio koliko je komunikacija važna – istakao je on.

Pacijentkinja, koja je u Dnevnoj bolnici tri nedjelje, kaže da je na početku bila rezervisana. Nije znala što da očekuje i, kako priznaje, u glavi je imala sasvim drugačiju sliku.

– Mislila sam: dođem, popijem terapiju i ležim u krevetu. Međutim, uopšte nije tako. Naprotiv, mnogo se lijepo družimo, otvoreno pričamo o svojim problemima i imamo veliku podršku stručnog tima. Ovdje smo kao jedna porodica. Družimo se, smijemo, igramo. Ponekad i zaplačemo. Nema pretvaranja. Atmosfera je domaća, ljudi koji ovdje rade veoma su posvećeni i zaista se bave vama – istakla je ona.

Godinama je, kaže, uglavnom ćutala i trpjela, a sada uči da jasno kaže ono što osjeća i što želi.

– Naučila sam da otvoreno pričam o onome što osjećam. Tako je lijepo živjeti otvoreno i reći ono što mislite. Ranije sam uglavnom ćutala i klimala glavom, a sada umijem da kažem i da izrazim i zadovoljstvo i nezadovoljstvo – istakla je ona.

Zastade, pa izgovori rečenicu koja možda najbolje opisuje ono što joj je Dnevna bolnica donijela:

– Sad konačno vidim sebe! – istakla je ona.

Njihove priče se razlikuju, ali se oko jedne stvari gotovo svi slažu: potražiti pomoć nije slabost. Spremni su da izgovore ono što je dugo ostajalo neizrečeno. A možda je najvažnije što su u Dnevnoj bolnici naučili da slušaju jedni druge. Jer za stolom za kojim sjede nema dijagnoza koje govore umjesto njih. Tu su ljudi, njihove priče, strahovi, mali pomaci, osmijesi i nova iskustva. I osjećaj koji se kroz cijeli razgovor provlači kao zajednička nit – da nijesu sami!

KREATIVNOST

Nakon razgovora zajedno odlazimo na radno-okupacionu terapiju. Ovo je prostor u kome se stvara. Svako radi svojim tempom. Bez žurbe i pritiska. Nema takmičenja. Nema pitanja ko je bolji. Svaki urađeni zadatak je jedan mali uspjeh. Ova prostorija nije samo mjesto za rad. Ovo je mjesto za povratak sebi. Između dva ,,zadatka“ često se dogodi ono najvažnije – razgovor. Nekada uz osmijeh, a nekada u tišini. Tog dana razgovor je počeo sasvim jednostavno – pričali smo o tome kako smo proveli jutro.

Jedna pacijentkinja mi prilazi i s osmijehom pokazuje igračku koju je isplela. Govori koliko uživa u pletenju i koliko joj zadovoljstvo pričinjava da od konca stvara male, šarene igračke. Ohrabrujem je da svoje radove pokaže i izvan Dnevne bolnice.

Radno-okupaciona terapeutkinja Branka Božović kaže da joj je važno da kod pacijenata probudi radost, ali i osjećaj da mogu da stvaraju i vjeruju u sebe.

– Na početku rada često sumnjaju u sebe, a onda, korak po korak, dođu do toga da stvore predivno djelo. Govor tijela mi mnogo toga kaže. Ruke nekada kažu ono što čovjek još ne može da izgovori. Poseban trenutak je kada pacijent ugleda ono što je sam napravio. Tada dolazi do svojevrsne unutrašnje transformacije i osvješćivanja vlastitih sposobnosti – do onog važnog osjećaja: „Ja mogu. Uspio sam!“- kazala je Božović.

KADAR

Doktorice prolaze hodnicima i razgovaraju sa pacijentima. Posao ljudi koji ovdje rade mnogo je složeniji od onoga što se može vidjeti spolja. U Dnevnoj bolnici nije dovoljno samo stručno znanje. Potreban je i poseban odnos prema čovjeku koji je došao po pomoć. O pacijentima na Odjeljenju svakodnevno brinu dvije psihijatrice, dvije psihološkinje (od kojih je jedna trenutno na specijalizaciji) i četiri medicinske sestre. Posao, uz znanje, iskustvo i profesionalnu odgovornost, rade iz srca – sa iskrenom željom da čovjeku koji je došao po pomoć vrate vjeru da može dalje.

Nakon što je završila individualnu terapiju sa pacijentkinjom, psihijatrica Tanja Jovanović-Perunović kaže da se promjene kod pacijenata ne dešavaju ad hoc.

– One se žive. Nekada se ne mogu promijeniti okolnosti u kojima čovjek živi (njegov profesionalni ili porodični kontekst), ali se može naučiti kako da promijenimo sebe i lakše prihvatimo ono što ne možemo promijeniti da bi bolje funkcionisali – ističe ona.

Dok se priprema za psihoedukativni blok na temu ,,Granice“, psihološkinja Mina Gazivoda objašnjava da se teme grupnog rada prilagođavaju potrebama pacijenata, pa se tako razgovara o emocijama, stresu, anksioznosti, samopoštovanju, komunikaciji, konfliktima, odnosima sa drugima…

– Važno nam je da ono o čemu govorimo pacijent može da prepozna u svakodnevnom životu i da sa grupne terapije izađe sa nečim što može konkretno da primijeni. Cilj nije da neprijatne emocije nestanu, već da pacijenti nauče da ih prepoznaju i razumiju, kao i da pronađu način da na njih odgovore – rekla je Gazivoda.

Detalj iz jedne od prostorija u Dnevnoj bolnici (FOTO: Dragan Mijatović)Socijalni rad predstavlja sastavni dio multidisciplinarnog tretmana u Dnevnoj bolnici. Socijalna radnica Irena Lekić smatra da je rad u grupi važan i zbog razmjene iskustava – da pacijenti čuju jedni druge i podijele ono kroz što prolaze.

– Takav rad im daje i važan osjećaj pripadnosti. Bitno je da osjete da nijesu sami i da shvate da i drugi ljudi imaju određene probleme. Kada čuju tuđa iskustva, lakše prepoznaju i razumiju sopstvena – istakla je Lekić.

SESTRE

U Dnevnoj bolnici medicinska sestra nije samo osoba koja brine o terapiji i zdravstvenom stanju pacijenta. Ona je često i prvo lice kojem se pacijent obrati, neko ko prepoznaje promjenu, sasluša i ohrabri. Primjećujem njihovu prisutnost koja je nenametljiva, ali stalna – tu su za svakog pacijenta. Glavna medicinska sestra Dnevne bolnice Marija Leposavić, koja dvadeset godina radi na Klinici za psihijatriju, kaže da su za ovaj posao potrebni empatija, strpljenje i dobra komunikacija.

– Pacijentima razgovor sa nama pruža osjećaj sigurnosti i podrške, a povjerenje između medicinske sestre i pacijenta jedna je od osnova rada. Volim da pomažem ljudima i upravo je to ono što me ispunjava u ovom poslu – kazala je Leposavić.

Katarina Savović ističe da je pacijentima, osim terapije i stručne pomoći, često najpotrebnije upravo ono što djeluje najjednostavnije – razgovor i osjećaj da ih neko zaista čuje. Posebno joj znači kada vidi promjenu kod pacijenta – kada osoba koja je u Dnevnu bolnicu došla uplašena i bez samopouzdanja, nakon nekog vremena počne da pokazuje više sigurnosti i snage.

Katarina Marković se trudi da pacijentima pomaže svojim osmijehom.

– To mi pacijenti često kažu i vidim koliko im to znači. Osmijeh i dobro raspoloženje su veoma važni. Treba biti nježan prema njima, jer im time mnogo pomažemo – rekla je Marković.

U njenim riječima možda je i najjednostavnije objašnjenje atmosfere koju zatičem u Dnevnoj bolnici – ovdje se liječi znanjem, ali i odnosom prema čovjeku.

KORAK

Odlazim iz Dnevne bolnice. Pozdravljam se sa timom i pacijentima, zahvaljujem im na razgovorima i povjerenju. Iza mene ostaju vrata kroz koja će sjutra ponovo proći ljudi. Ali, ostaje i nešto što se ne može fotografisati – osjećaj da je novi početak moguć. Da će neko ko je danas došao sa osjećajem da ne može – sjutra napraviti prvi korak, da će neko ko je dugo ćutao – progovoriti i da će neko ko je izgubio vjeru u sebe – ponovo pronaći razlog da je vrati. Niko u Dnevnoj bolnici nije samo dijagnoza. Iza svakog pogleda nalazi se čovjek koji možda trenutno ne vidi izlaz, ali je ipak napravio važan, a možda i najvažniji korak u svom životu – došao je u Dnevnu bolnicu da potraži pomoć.

O poteškoćama se lakše govori, ali stigma nije nestala

Direktor Klinike za psihijatriju ,,Dr Dušan Kosović“ KCCG dr Aleksandar Popović kazao je da je od početka godine do danas u psihijatrijskim i psihološkim ambulantama Klinike obavljeno oko 7.600 pregleda, dok ih je za isti period prošle godine bilo oko 7.300.

– Ovaj rast od oko četiri odsto u najvećoj mjeri se odnosi na ambulante u okviru Odjeljenja za dnevni tretman i jedinice za kratkotrajni stacionarni boravak djece i adolescenata. Broj hospitalizacija u ovoj godini je porastao na 360, sa 280 za isti period prošle godine. Taj broj treba čitati pažljivo, oko 30 prijema odnosi se na Odjeljenje za parcijalnu hospitalizaciju, koje je otvoreno u septembru prošle godine. Dio rasta čine pacijenti u okviru dječjeg odjeljenja, a porast bilježimo i na Odjeljenju za bolesti zavisnosti, oblast kojoj kao društvo moramo posvetiti više pažnje – istakao je Popović.

Ove podatke, kaže, ne vidi kao dokaz da je mentalno zdravlje građana lošije, već kao znak da je potreba koja je postojala i ranije konačno dobila odgovor, posebno kod djece i mladih za koje u sistemu dugo nije bilo dovoljno mjesta.

– U praksi vidimo da građani danas lakše govore o svojim poteškoćama, ali stigma nije nestala. U našem istraživanju stavova građana Crne Gore 96 odsto ispitanika reklo je da bi potražilo stručnu pomoć, ali su muškarci i osobe sa nižim stepenom obrazovanja imale izraženije stigmatizujuće stavove, a gotovo osam od deset osoba je smatralo da u njihovoj sredini ne postoji kampanja o mentlanom zdravlju. Imajući u vidu navedeno, ne brinu me oni koji dolaze na preglede, već oni koji još biraju da ne govore o svojim poteškoćama – rekao je Popović.

On je naglasio da mentalno zdravlje ne čuva samo Klinika, već su za to potrebne i službe u zajednici, bliže ljudima, kao i rano prepoznavanje poteškoća mentalnog zdravlja u školama i kod izabranih ljekara.

– Svaki novi kapacitet koji smo otvorili jasno je pokazao da je potreba bila tu i prije nego što smo je mogli vidjeti – istakao je Popović.

Dnevna bolnica osvijetlila obraz zdravstvu u Crnoj Gori

Posebno emotivno govori pacijentkinja koja je, kako kaže, dugo osjećala da se, kada je riječ o terapiji, vrti u krug bez suštinske promjene.

– Shvatila sam da su mi same tablete postale začarani krug i da me dvije godine nijesu vodile tamo gdje sam željela. Meni je ovo trebalo – istakla je ona.

U Dnevnoj bolnici je već dva mjeseca i kaže da promjenu osjeća gotovo svakog dana.

– Postala sam veselija, počela sam da se smijem, vratio mi se humor. Naučila sam da prepoznam impulsivnost, da više vodim računa o sebi, da čitam knjige, šetam i svakodnevno uradim nešto što me ispunjava. Naučila sam da kažem ono što mislim i da ne ćutim. Naučila sam da ne trpim i da volim sebe. Stavila sam sebe na prvo mjesto – istakla je ona.

Govori i o problemu koji je, kaže, nosila u sebi više od četiri decenije.

– Poslije jednog razgovora sa psihološkinjom Minom Gazivodom, o tome više ne razmišljam. Čak sam pokušala da vratim misli na to, ali ne mogu. Kao da je izašlo iz mene – rekla je ona.

Naglašava da je stručni tim Dnevne bolnice osvijetlio obraz zdravstvu u Crnoj Gori.

– Oni su ekipa za poželjeti – istakla je ona.

Autorka: Adrijana Đorojević/ Pobjeda