Stana Marković: Život na selu nikad ne bih mijenjala za grad

Gotovo cijeli svoj život Stana Marković je provela u selu Sotonići. Živjela je uvijek, kako pamti, od poljoprivrede i od proizvodnje dobro poznatih crmničkih proizvoda.

Rođena je prije 72 godine u porodici Knežević iz Građana. Žive su danas i njene dvije sestre, Velika i Ilinka, sa kojima je baš povezana, kaže ona.

– Upravo sada sam pravila goveđu mušnicu – započinje razgovor Stana, ili Buba kako je mnogi znaju, i nastavlja:

– Već sam napravila svinjske mušnice i one se već suše. Isprobane su za Božić kada sam kuvala raštan. Svi za stolom su bili zadovoljni ukusom.

Stana je udata za Vlada (Marka) Markovića iz sela Sotonići. Imaju kćerku Martu i sina Ljuba.

– Gotovo cijeli svoj život sam provela na selu, od rođenja, pa zatim udaja, porodični život, i ako Bog da ovdje ću ga i završiti – kaže naša sagovornica, koju smo upitali kako izgleda život na selu danas.

– Kad sam se udala, zatekla sam muževe roditelje i radila sam sve ono što se na selu radi. Imali smo krave, svinje, junad… Pamtim da sam svako veče išla u polje da im dam vodu. Bašta se, do dana današnjeg, podrazumijeva. Kad sam imala mlijeka, puna mi je kuća bila svega. Jer mi na selu nismo u situaciji kao u gradu, da odemo i kupimo kad zatreba litar… – ističe ona i nastavlja:

– Ostalo sve radim, ili sam radila, sijem, pravim zimnicu, imamo nešto voća koje oberemo, grožđa, pa pečemo rakiju, pravimo vino… Za zimnicu pravim turšiju, pečem paprike. Sušnica je puna svinjskog mesa.

Na pitanje da li je nekad ipak poželjela da živi u gradu, ova marljiva žena u dahu nam odgovara kategoričnim – ne!

– Bila sam zaposlena i u gradu, naravno. Radila sam u restoranu „Voda u kršu”, dobro poznatom na ovim prostorima, ali i u ugostiteljstvu na Željeznici. Otišla sam u penziju nakon 26 godina rada. I opet, nikad život na selu, iako je težak, ne bih mijenjala za život u gradu.

Stana nam je zatim opisala kako izgleda jedan dan na selu.

– Ustajem rano, onda je kafa neizostavna. No, posao isto ne čeka, u zavisnosti da li je zima ili ljeto. Redom obilazim štalu, kokoške, psa Krsta, koji zauzima posebno mjesto u našim životima. Onda slijedi ručak, ali za odmor ima vremena tek kasnije uveče, kad sve pozavršavam. Uspijem čak i da pogledam po koju seriju na televiziji – priča Stana, čije dvorište i kuća odišu skladom i urednošću, i gdje je sve baš „pod konac”.

Kaže da je samo jedna od brojnih seoskih žena koje zdušno čuvaju ono što se na selu posebno vrednuje i cijeni – porodicu, vjeru i tradiciju.

– Ima ona stara izreka u selima, da „čovjek stoji na zemlji, a kuća na ženi” i „da žena drži tri ćoška kuće”. Ipak, ta kuća, koja „stoji” na ženi, i koju ona strpljivim i teškim radom podiže i održava, nije njena. Žena se kući tokom cijelog života. Prvo ima očevu kuću, a zatim suprugovu. Ona nema svoju kuću. Ako dođe „stani – pani”, žena sa sela nema kuda. Ne samo da nema kuće, mnoge nemaju ni platu, posao, iako rade mukotrpno, od zore do mraka. Ništa njima ne pripada.

Stana je žena koju je obrazovao život na selu, puna životne mudrosti i razborita, i kakva se rijetko sreće u današnjem „modernom” svijetu.

– Sela u Crmnici su sve pustija, pa su i ljudi sve usamljeniji. Nekada smo se više okupljali, veselili, posebno na večerama, danas je sve postalo monotono. Nema veselja, malo se polazimo, a nekada mi je dolazila najbliža rodbina, njihova djeca, ostajali su po 10-15 dana. Zadovoljstvo je bilo na svakom koraku. Sve je to danas izgubilo vrijednosti, sve se izopačilo, zato nam i jeste ovako. Niko nikoga ne poštuje. To meni jako smeta – nostalgično je ispričala ona.

Zadovoljstvo nam je bilo razgovarati sa Stanom, jer smo mogli da čujemo i naučimo neke važne životne lekcije iz toliko jednostavnog razgovora.