U tradiciji Goranaca je da muškarac obezbjedi porodicu -Smaka ponosan na korjene i zanatsko umjeće, burek napravi za 50 sekundi

Za manje od jednog minuta  Goranc Ismail Rahte  napravi  burek. Ima 36 godina, a  dvije i po decenije radnog staža. Prvi burek ispekao  je u dječačkoj dobi, tek što je ušao u drugu deceniju života. Na pragu punoljetstva od svog rada napravio je kuću. Sagovornik Primorskog portala priča i o tradiciji Goranaca kojima je u odgoju  utkano da muškarac mora obezbjediti porodicu  

-U  11 godini počeo sam da radim. Od 4.razreda osnovne škole  pravim bureke. Zanat sam učio od ujaka. Sa 16 godina sam postao profesionalni majstor. Mogu za 50 sekundi da napravim burek,  razvučem kore i filujem, smotam burek za pečenje od ranije pripremljenog tijesta i nadjeva,  priča za Primorski portal  Ismail Rahte koga Barani zovu Smaka,  dobar i brz buregdžija.

-Kakav si majstor to je najbitnije. Naravno, znači i brzina. Goranci su u svijetu poznati kao odlične buregdžije, poslastičari, kaže sagovornik Primorskog portala navodeći da im je u tradiciji da muška djeca rade od malih nogu.

-Takva je bila situacija da smo morali da radimo. U porodici nas je petoro djece. Tri sestre i dva brata. To kod nas Goranaca nije neobičajno, kaže Rahte i objašnjava odakle je porijeklom.

-Porijeklom sam  iz sela Brod, opština Dragaš na Kosovu. Mi smo Goranci, a  Goranci su rođeni za  zanat. Poslastičarstvo, buregdžije i ćevapdžije.   Nema nas Goranaca puno, ali zanat nas je odveo po cijelom svijetu. Procjenjuje se da Goranaca ima oko 60.000, a raseljeni smo mnogim državama. Goranaca u opštini Dragaš ima u 18 sela. U našim selima žive samo Goranci. Međutim, većinom su ta sela prazna jer nema prosperiteta u našem kraju. Nema od čega da se živi u našem kraju, kaže sagovornik Primorskog portala.

Otac je frizer, a Smaku je više privlačila kuhinja, nego makaze. Kao djete iz rodnog kraja pošao je “trbuhom za kruhom”, a zanat mu je obezbjedio egzistenciju. Od 18 godina, kako kaže,  sa bratom je napravio kuću od sopstvenih ruku.

-Radio sam u Peći, Prištini, Ruminiji, a kad sam došao u Crnu Goru prvo u Beranama, nakon toga u Mojkovcu, a iz Mojkovca u Bar. Već 10 godina radim u Baru. Dvije decenije sam u Crnoj Gori i mnogo sam zadovoljan.

-U Bar sam došao “preko veze”. Najbolje buregdžinice u Baru drže Goranci. U “Fontani” radi nas četvorici. Osam ruku pravi na stotone bureka dnevno.

-Ujutro počinjemo oko 5:30 sati do 13 časova. To je fizički posao. Tijesto mora da bude providno što bi se reklo da možeš čitati novine ispod tog tijesta. Toliko je tanko. Razvlačim samo prstima. Tako i moje kolege. Ako naglo dotakneš prstom, tijesto pukne. Mora brzo da se filuje. Kad se kora razvuče, ukoliko se malo ostavi neće biti dobar burek. Mora sve brzo da se radi. Meso spremamo posle podne za naredno jutro. Pripreme su završene prethodnog dana, objašnjava Ismail Rahte.

Šta buregdžija voli da doručkuje?

Skoro svako jutro doručkujem burek. Rijetko kada uzmem nešto drugo za doručak. Volim da  jedem burek, uživam da ga spremam.

Od momenta kad se zamjesi brašno do serviranja na tanjir, koliko vremena je potrebno za dobar burek?

-Tijesto mora da odstoji najmanje sat-sat ipo da bi nadošlo. Da bude dobro za rad. Pravim burek od mesa, sira i spanaća. Dobar burek zavisi od visprenosti majstora. Važan je izbor brašna. Ako nije dobro brašno, koliko god da je dobar majstor, teško je naprvaiti dobar burek. Najbolje je pomiješati dvije vrste brašna, naravno dominira Tip 400. Mnogo zavisi od taktike-kako  se zamjesi tijesto. Do majstora, do zanata je vještina da se jako tanko razvuče tijesto. To jeste težak posao, ali   od ovog posla može jako lijepo da se živi, kazao je Goranc Ismail Rahte.

Pomažemo porodicu. Porodično smo vezani. Što se zaradi, uštedi, to se daje  majci, ili ocu. Normalno ostavljamo za trošak, a veći dio novca dajemo kući- roditeljima. Roditelji ulažu u šta je potrebno. Mi, Goranci, ne računamo kao pojedinci- danas za sutra. Mi računamo, danas i narednih 30 godina. Novac se ostavlja i sa strane. Da ima i za  “ne daj Bože” , da ne bi pružio ruku nekom drugom, a cijeli život radiš. Tako je naš deda učio tatu, tata nas, priča sagovornik Primorskog portala.

Tradiciju njeguju Goranci, ma gdje da žive.

– Kod nas Goranaca žene nisu radile. Naše gospođe, većinom ne rade ni danas. Muškarci ne dozvoljavamo da  žene rade. Mi smo dovoljno sposobni da zaradimo za svoju porodicu. Za žene i djecu. Spremni smo da radimo i po 18 sati da žene ne bi radile. Njihovo  su kućni poslovi,  da vaspitavaju i podižu djecu. Ima među mlađim generacijama da po neka žena radi, ako baš želi. Međutim,  muškarci moraju biti sposobni da zarade. Takav je red kod nas Goranaca, priča o tradiciji vrijednog naroda sagovornik Primorskog portala.