Ana Ivanović – biser barskog rukometa

Još kao djevojčica Ana Ivanović (16) je iz čiste radoznalosti stala na parket, ne sluteći da će lopta ubrzo postati sastavni dio njenog života. Ana je nakon završene OŠ „Jugoslavija” upisala Srednju stručnu školu.

Rukomet je počela da trenira kada je imala 11 godina. U ovaj sport je zakoračila iz radoznalosti, da bi se to veoma brzo pretvorilo u uživanje, zabavu i veliku ljubav.

– Privukla me je timska energija i rukomet kao igra. Kao i većina djevojčica, počela sam kao igrač u mini rukometu, ali mi je trener Goran Simić nakon nekog vremena predložio da stanem na gol. U početku sam bila nesigurna, ali već nakon prvih odbrana shvatila sam koliko mi ta pozicija odgovara, i koliko je zapravo volim.

Sa nestrpljenjem je čekala svaki trening i sa istog odlazila uz osmijeh na licu.

– Iako mnogi misle da je golman najmanje primjetan na terenu, uopšte nije tako, već suprotno. Golman je pola ekipe, neko ko čuva leđa saigračicama i preuzima veliku odgovornost u najvažnijim trenucima. Ono što me posebno privlači jeste činjenica da često odlučujem instinktivno, u sekundi, oslanjajući se na osjećaj – kaže ona i dodaje:

– Ništa od ovog ne bi bilo moguće bez mojih saigračica, koje su tokom godina postale mnogo više od tima, postale su moja druga porodica. Sa njima dijelim i lijepe i teške trenutke, provodimo veliki dio dana zajedno i izgradile smo odnos pun povjerenja i podrške. Ta vrsta iskrene podrške mi mnogo znači, a pronašla sam je upravo u ovom timu.

Počele su, navodi Ana, prvo da igraju pionirsku ligu, a ubrzo je došao i poziv iz reprezentacije.

– Zatim i Drugu ligu, a trud i rad su počeli da daju rezultate. Uz podršku trenera, Indire Mujić i Dragana Gvozdenovića, sa kojima danas radim i treniram, dobila sam poziv za širi spisak reprezentacije za 2010. godište. Imala sam priliku da učestvujem na pripremama, gdje sam mnogo naučila i stekla dragocjeno iskustvo. Konkurencija je velika, ali sama činjenica da sam dio tog tima za mene predstavlja ogromnu motivaciju i potvrdu da sam na pravom putu.

Veoma uspješna sezona je iza Ane.

– Na početku sam imala manjih problema sa povredama, sa kojima se teško nosim, ali sam vremenom uspjela da pronađem ritam. U prosjeku sam imala oko deset odbrana po utakmici i zadovoljna sam svojim učinkom. Naravno, bilo je i slabijih dana, ali tada je tu bila moja saigračica Monika Đukić, koja je uvijek spremno uskočila i odradila sjajan posao, što pokazuje koliko smo kao tim jaki.

Igrati u Drugoj ligi protiv seniorskih ekipa bilo je izuzetno zahtjevno, ali i veoma korisno iskustvo za nju i njene drugarice.

– Sezonu smo završile na 7. mjestu, što možda ne djeluje kao veliki rezultat, ali uzimajući u obzir naš uzrast, smatram da imamo mnogo razloga da budemo srećni. U pionirskoj ligi smo pokazale pravi kvalitet, borile se za treće mjesto, i dokazale da ova generacija ima potencijal. Od naredne sezone upravo će moja generacija nositi seniorski rukomet u Mornaru. Vjerujem u naš rad, zajedništvo i želju, i nadam se da ćemo u narednih nekoliko godina uspjeti da vratimo klub tamo gdje pripada, u Prvu ligu.

Na kraju, savjet koji je Ana imala za svoje vršnjake jeste „da nikada ne odustaju od sporta koji vole, već da nastave da se trude i rade, jer tako dolazi i sam uspjeh.”