Godina za Anu Krivokapić protiče u znaku medalja: „Trčanje je za mene potreba, kao san ili hrana“

Susret između Baranke Ane Krivokapić i atletike bio je slučajan, ali sudbonosan. Trčanje, i to najdužim stazama, naša sagovornica zavoljela je „na prvi polumaraton“, koji je istrčala prije 11 godina. Tokom minule decenije, na policama se nagomilao izuzetan broj medalja, a i ova godina za Anu protiče uspješno. Prošlog vikenda još jednom je zavrijedila mjesto na pobjedničkom postolju, i to u Kolašinu.

„Staza je bila izuzetno teška, nisam navikla da trčim, niti treniram, po brdovitom terenu. Ogroman je uspon koji je ujedno i dugotrajan, tako da bih lagala kad bih rekla da mi je lako palo. Ovo je bila jedna od težih trka za mene“, iskrena je Ana Krivokapić.

Za osam mjeseci devet trka, i skoro sa svake po odličje.

„Ove godine sam učestvovala u sledecim trkama: LoveRun na Plantažama (2.mjesto), Prvenstvo Crne Gore u krosu u Nikšiću (3.mjesto), Prvenstvo Crne Gore na 5.000 m na cesti u Podgoricu (3.mjesto), Plav Run (1.mjesto), Montenegro Biznis Run (1.mjesto), Polumaraton u Pragu, trail trka na Durmitoru, i Bjelasica Trail (3.mjesto). Generalno je svaka trka bila lijepa na svoj način, ali morqm da izdvojim Durmitor trail i Praški polumaraton“, priča Ana za Primorski portal.

Prvi polumaraton je istrčala 26 oktobra 2014. godine u Podgorici.

„I to na nagovor tatinog prijatelja, Bora Ičevića, koji me je sreo na stadionu prilikom jednog treninga i prijavio me. Ja se tada nisam bavila trčanjem, već sam samo „trčkarala“ u pauzama od ostalih treninga. Nakon toga, dugo nisam ni potrčala, ali sam trčanje zavoljela čim sam počela malo ozbiljnije da se bavim njime. Sad dan ne mogu zamisliti bez treninga, makar i najkraćeg. Prvi maraton je bio u Ljubljani, i slobodno mogu reći da mi je ta dispciplina omiljena“, navodi Ana i dodaje da se trčanju ozbiljno posvetila u godini „korone“.

„Ozbiljno bavljenje kreće negdje od maja 2020. godine, s tim što sam imala kraću pauzu jer sam bila u drugom stanju, mada sam skoro do kraja trudnoće trenirala“, kaže Ana.

Kraj oktobra donosi i učešće na značajnom evropskom takmičenju.

„Što se predstojećeg perioda tiče, primarna mi je priprema za polumaraton u Valensiji krajem oktobra, i možda sejedan maraton, iako o tlme razmišljam još. Ostale trke ću prijaviti spontano, kraće vjerovatno“, navodi Ana.

Trčanje, treninzi, učešće na takmičenjima samo su dio zgusnutog dnevnog rasporeda naše sagovornice – zaposlene majke troje male djece. Na pitanje kako uspjeva da uskladi sve obaveze, odgovor je jasan – Teško.

„Voljela bih da dan traje 48 sati. Ali uz dobru organizaciju i podršku porodice sve je lakše. Djeca uvijek budu srećna kad im donesem medalje sa takmičenja. Trčanje je za mene obaveza, kao hrana i kao san“, zaključuje Ana Krivokapić.