Fizičko vaspitanje i školski sport – temelj zdravih životnih navika

Svjedoci smo sve izraženijeg problema gojaznosti kod djece i mladih, ali i sve ranije pojave problema sa lokomotornim aparatom. Granica za pojavu bolova u leđima, koljenima i drugim zglobovima spušta se čak i do tinejdžerskog uzrasta.

Sve češće se bavimo saniranjem posljedica, a mnogo manje pažnje posvećujemo pitanju koje bi trebalo da bude u osnovi svakog ozbiljnog pristupa ovom problemu: šta je uzrok?

Prema riječima profesora fizičkog vaspitanja Vladana Mihailovića jedan od najznačajnijih faktora svakako je nedostatak kretanja i nedovoljna fizička aktivnost.

– Djeca danas sve manje vremena provode u aktivnom kretanju. Jedan od problema je i nedovoljan fond časova fizičkog vaspitanja u školama, koji ne omogućava da se zadovolje stvarne potrebe djece za svakodnevnom fizičkom aktivnošću. Fizičko vaspitanje, umjesto da zauzima jedno od ključnih mjesta u obrazovnom sistemu, često je potisnuto na njegove margine, iako predstavlja osnovu za razvoj motoričkih sposobnosti, očuvanje zdravlja i usvajanje zdravih životnih navika.

Ako uzmemo u obzir da prosječan učenik tokom časa fizičkog vaspitanja provede oko 25 minuta u stvarnoj fizičkoj aktivnosti, a na dodatnom sportskom treningu još približno 40 minuta, jasno je da ni takav nivo aktivnosti često nije dovoljan da zadovolji potrebe dječijeg organizma za svakodnevnim kretanjem. Posebno zabrinjavajuća je situacija kod djece koja, osim časova fizičkog vaspitanja, nemaju nikakav dodatni oblik fizičke aktivnosti.

Koje je rješenje?

– Prije svega, potrebno je promijeniti odnos prema fizičkom vaspitanju i školskom sportu. To podrazumijeva veći fond časova fizičkog vaspitanja, kvalitetniju realizaciju nastave i sistemski pristup praćenju fizičkog razvoja djece

Jedan od važnih koraka trebalo bi da bude uvođenje sistematskog monitoringa na nacionalnom nivou, kroz jednostavnu i standardizovanu bateriju motoričkih testova. Na taj način imali bismo mogućnost da pratimo razvoj osnovnih motoričkih sposobnosti, uočimo odstupanja, prepoznamo djecu kojoj je potrebna dodatna podrška i dugoročno pratimo efekte fizičke aktivnosti.

Cilj takvog sistema ne bi bio stvaranje vrhunskih sportista po svaku cijenu, već obezbjeđivanje optimalnog nivoa fizičke aktivnosti i stvaranje zdravih temelja za pravilan rast i razvoj svakog djeteta.

Iz ovakvog pristupa dugoročno bi proizašle dvije izuzetno važne stvari: zdravije društvo i kvalitetnija baza za razvoj budućih vrhunskih sportista.

Ipak, važno je naglasiti da profesionalni sport ne smije biti primarni cilj školskog fizičkog vaspitanja. On može biti jedan od pozitivnih rezultata dobro postavljenog sistema, ali osnovni cilj mora biti zdrav pojedinac, sa funkcionalnim lokomotornim aparatom, razvijenim motoričkim sposobnostima i usvojenim zdravim životnim navikama.

Fizičko vaspitanje nije samo školski predmet. Ono je ulaganje u zdravlje budućih generacija.

Zato školski sport i fizičko vaspitanje moraju zauzeti mjesto koje im pripada – u samom temelju obrazovnog sistema i zdravog društva- zaključuje profesor Mihailović.