Fudbal nekad i sada: Iz ugla Peđe Jovetića

Fudbal se kroz godine mijenjao, ali je ono najvažnije ostalo – strast i ljubav prema njemu, i igra koja spaja ljude.

Trener Peđa Jovetić, kao neko ko je osjetio i vidio kako je fudbal izgledao prije 30 godina, a kako je to danas, ističe da postoje velike razlike.

– To se, prije svega, osjeća kako u samom odnosu sportskih radnika i fudbalera i njihovom pristupu, tako i u uslovima u kojima se radilo – ističe Jovetić, i dodaje da je počeo da trenira fudbal još davne 1987. godine u školi fudbala Mornar, kod profesora Vaska Miloševića.

Kao igrač je bio član Mornara, Mogrena i Petrovca.

– Kao trener sam radio u svim selekcijama FK Mornar, bio sam pomoćni trener u Petrovcu, kao i sedam godina pomoćnik selektora u kadetskoj i omladinskoj selekciji reprezentacije Crne Gore. Posjedujem UEFA PRO licencu.

Jovetić već osam godina ima svoj klub, FK Desetka, u okviru kojeg radi 80 dječaka i djevojčica od 5 do 14 godina.

– Sa dvadeset godina igračke karijere i dvadeset godina kao trener, iza sebe imam mnogo provedenog vremena na fudbalskom terenu i nosim u sebi mnoštvo utakmica, događaja, slika… Tako da je moj cilj da svo to iskustvo koje posjedujem prenesem na mlade igrače na najbolji način. 

Kad je u pitanju organizacija treninga, smatra on, uvijek je cilj bio isti – razvijanje igrača i pravljenje tima.

– Nekada se radilo na neuređenim terenima, sa teškim loptama, uz manjak opreme, ali su igrači kroz borbu i posvećenost prema treningu razvijali karakter, i na taj način izrastali kao igrači. Sa par lopti i čunjeva rad se zasnivao na trčanju i tehničkim elementima. Treninzi su bili jednostavniji i vježbe su se često ponavljale, što je i sada korisno. Danas se fudbal igra mnogo brže, u mnogo boljim uslovima, tereni su odlični, mnogo se ulaže u opremu. Treninzi su dinamičniji, raznovrsniji, podijeljeni u nekoliko faza, prisutno je mnogo individualnog rada… Ono što se izdvaja u odnosu na nekadašnji fudbal je tehnologija, gdje su prisutni GPS prsluci, video analize, dronovi.

Prema njegovim riječima, društvene mreže su, nažalost, mnogo uticale na današnje igrače, kako mlade tako i starije.

– Nekada se dan mladog sportiste sastojao ne samo od rada na treningu sat, sat ipo koliko bi proveo u klubu, već i od igre ispred kuće ili zgrade sa društvom do kasnih večernjih sati, kada su majke išle kroz naselje i tražile djecu po improvizovanim terenima i dovodile ih kući, kako bi se spremali za naredni dan u školi. Roditelji danas ne treba da „brinu”. Većina djece to vrijeme provodi zatvoreno u sobi i igra fudbal na računaru ili nekoj konzoli. Zato i treneri imaju problem u radu sa djecom – kaže on i dodaje,

– Motorički kvaliteti su na veoma niskom nivou, izgubila se reakcija pokreta, manjak kreativnosti, što dovodi do sporog napredovanja, ili do brzog prestanka treniranja. Takođe, nakon pobjeda na utakmicama slavlja su izuzetno kratka, svi gledaju u telefone i postavljaju fotografije po društvenim mrežama. A mi smo, sjećam se, ostajali nakon utakmice i po sat vremena u svlačionici ili na terenu i pričali o događajima sa samog meča. Moje mišljenje je da talentovane djece ima uvijek. Ono što je vidljivo jeste da danas ima mnogo djece koja treniraju u više  klubova. Zato je zadatak klubova da kroz pravljenje selekcija, i uz adekvatan program rada, talentovane dječake pomno prati i razvija ih na pravilan način.