Kada nedostaje motivacije, sjetim se zašto sam počela da trčim
Od Podgorice, preko Beograda, do Ljubljane – istrčala je Ana Krivokapić iz Bara za nekoliko godina brojne maratone, polumaratone i trke na 5 i 10 km. Nešto čime je počela da se bavi iz zdravstvenih razloga, ubrzo je postao stil života i sastavni dio svakodnevice. O trčanju, dosadašnjim uspjesima i ciljevima, govori za Primorski portal.
Prethodna godina za našu sagovornicu bila je i te kako uspješna, a ova je, sada već tradicionalno za nju, počela Podgoričkom desetkom.
“U prethodnoj godini sam učestvovala na Beogradskom, Sarajevskom, Podgoričkom i Bokeškom polumaratonu, Ljubljanskom maratonu, i na brojnim trkama na 10km i 5 km. Ova godina je, kao i prethodna, počela trkom Podgorička desetka koja se održava na brdu Gorica”, sumira rezultate Krivokapić.
Priča o Ani i trčanju počela je, kao i mnoge lijepe uspješne priče, slučajno. Vjetar u leđa, u pravom trenutku, dao joj je pokojni trener AK “Mornar” Božidar Boro Ičević.
“Prvenstveno sam počela da se bavim trčanjem zbog zdravlja. A kasnije je to preraslo u veliku ljubav i način života. Trčanje je za mene obaveza i potreba kao što su san i hrana. Prvi polumaraton koji sam istrčala u životu bio je Podgorički maraton, i to na nagovor tatinog najboljeg prijatelja, pokojnog Bora Ičevića. On me je učlanio u AK „Mornar“ i prijavio me je na trku. Zauvijek ću mu zbog toga biti zahvalna, jer je vjerovao u mene”, priča naša sagovornica.
Krivokapić niže nastupe i uspjehe u trkama, a dodatnu volju uliva joj porodica.
“Moj tata Mišo, profesor fiskulture, ne preskače nijedan trening, nikada. Naravno da me motiviše, imam i ja dana da mi se prosto više leži, nego trči, ali pomislim – “Kad može tata, mogu i ja”. Vidim da mu je mnogo drago sto sam odlučila da se bavim ovim sportom. Djeca me takođe, jako motivišu, naročito kada vidim koliko se obraduju svakoj medalji koju donesem. Sin već ide na atletiku, a i kćerka će čim napuni 5 godina”, priča Ana.
Uvjerena je da svako od nas može da odvoji vrijeme za trening na dnevnom nivou.
“Svako može u dan koji traje 24 sata da uglavi 1 trening u trajanju od barem 45 minuta. Ali, ljudima je lakše ležati i ne raditi ništa, svi imaju izgovore. Kad bi znali koliko bi im trening pomogao za mnoge stvari, drugačije bi postupali. Ima dana kad jedva uklopim trening, ali ipak uspijem – sve je isključivo stvar volje. Ja treniram 5 puta sedmično, a trening mi je minimum 55 minuta”, navodi naša sagovornica.
Bar je, ističe, dosta zahvalan za trčanje, zbog svoje širine i prostranosti.
“Konkretno, ja idem na stadion za kraće treninge, a za duže idem do Sutomora, ili do Šušanja, pa svetionika, pa produžim prema Polju. Baš ima dosta prostora”, smatra Krivokapić.
Kada nešto radimo, uvijek je lakše kada znamo čemu težimo. Ana, stoga, sebi stalno postavlja nove ciljeve.
“Trenutno mi je cilj da istrčim maraton u Rimu koji se održava uskoro. Svaki dan postavljam ciljeve i u vidu treninga, i trudim se ih ostvarim što bolje. Voljela bih da istrčim svih 6 major maratona do kraja života”, jasna je Ana.
Do sada, upisala je Ana nastupe na brojnim trkama, ali pojedine se, ipak, izdvajaju.
“Najviše volim da učestvujem u Beogradskom polumaratonu, ta trka mi je postala tradicija. U Crnoj Gori je ubjedljivo najljepši Bokeški polumaraton, na kome sam ostvarila najbolje vrijeme”, navodi Krivokapić.
Kao i kod svakog sportiste, postoje usponi i padovi – i u fizičkom i u psihičkom smislu. Kada fali motivacije, naša sagovornica se uvijek sjeti razloga zbog kojih je počela da se bavi trčanjem.
“Kad god mi se ne ide na trening, sjetim se razloga zbog kojeg sam počela i odmah ustanem i spremim se za trening. Dosta puta mi se desilo da tokom trčanja, naročito tokom trke, pomislim – “Što mi je ovo trebalo?”, ali kad prođem ciljnu liniju svaka negativna misao ispari”, objašnjava Ana.
Na kraju, kaže da kada bi ljudi više trčali, manje bi bilo depresije.
“Samo obujte patike, navucite majicu i helanke, i krenite, noge ce same naći put. Unaprijedite svoje zdravlje, i psihičko i fizičko. Da ljudi više trče, manje bi bilo depresivnih i negativnih osoba. Trčanje je „iz raja izašlo“ . Prema tome, pokažite vašoj djeci kako treba da žive. Djeca na primjeru uče”, zaključila je Ana Krivokapić.
