Koji su planovi najbolje igračice Mornara 7 Mele Mehmedović?
Iza rukometašica ekipe Mornar 7 uspješna je sezona, a i po ocjeni trenera Gorana Simića, plasman na treće mjesto odličan je rezltat, tim prije jer je ovo bila tek prva sezona u prvoligaškom društvu.
Iz „Primorskog portala” razgovarali su sa najboljom igračicom kluba Melom Mehmedović o utiscima, planovima, analizama i potencijalu ekipe.
Tvoj komentar i viđenje svega što se dešavalo ove godine?
– Visoki plasman ne treba da bude za nikog iznenađenje ni za koga ko ima kakve veze sa rukometom. Ekipa je pružila odlične igre tokom cijelog prvenstva. Ni naš plasman u Prvu ligu nije bio iznenađenje. Dobro smo ušli u sezonu i nizali pobjede koje su nam donosile veću dozu samopouzdanja. Rezultat svega ovoga je uspješna godina, lični uspjeh, ali i sporta u gradu.
Ono što je evidentno jeste da je rukomet, zahvaljujući vama, postao jako popularan na lokalnom nivou. No to se nije desilo odjednom i preko noći?
– Za sve nas u klubu bio je to mukotrpan posao. Trebalo je proći prvo Drugu ligu… Ženski rukomet je bio sve popularniji i počeli su da rade neki klubovi. Ja sam, recimo, prve rukometne korake napravila u klubu “Prvi As”, u kojem sam stekla prijatelje za cijeli život i za koji me vežu najljepše uspomene iz djetinjstva. Mnogo putovanja i turnira … Posebnu motivaciju i snagu za svaku utakmicu davala mi je publika sa tribinama, gdje je najviše bilo naših roditelja i prijatelja. Na putu ka sticanju iskustva bilo je puno lijepih stvari, ali i loših dana u vidu poraza.
Šta si kao zaključke izvukla iz dosadašnje karijere, s obzirom da si jedno vrijeme provela u ekipi Budućnosti, gdje je svojevremeno igrala i tvoja sestra Majda?
– Najbolju sezonu odigrala sam u ekipi Mornara 7, za šta su posebno zaslužni moji treneri Goran Simić i Dragan Gvozdenović, koji su mi dali maksimalnu minutažu, slobodu i neizmjernu podršku. Podrška porodice je zaista važna, a toga mi nije falilo. Bili su mi najveći vjetar u ledja. Nakon završene sezone uslijedio je poziv za reprezentaciju. Igrala sam za mladi tim Budućnosti, nakon što sam otišla iz Bara i u Podgorici ostala tri godine. Imam želju da nastavim da se bavim rukometom, ali neću zapostaviti ni fakultet koji tek treba da upišem.
