Majstori malog fudbala iz Crmnice: Lazar Vučićević, fudbaler Gluhog Dola

Lazar Vučićević, član ekipe Gluhog Dola, fudbalom je počeo da se bavi sa nepunih šest godina, u Školi fudbala „Karioke” kod braće Mijović. Na Crmničkim igrama prisutan je već drugu godinu uzastopno.

Lazar je danas igrač ekipe Balkana iz Bara, koja se uspješno takmiči u Južnoj regiji.

On podsjeća da je njegova karijera krenula sa malim fudbalom.

– Na terenu iza zgrada gdje smo živjeli, braća Mijović su tu držala treninge, a radili smo oko tri godine dok nismo prešli na veliki teren. Trenutno igram za FK Balkan. Došao sam na predlog druga, da pomognem ekipi i pokušamo da izborimo plasman u Drugu ligu, ove ili naredne godine.

Vučićević već drugu godinu kako se održavaju igre na Komunici igra za selo Gluhi Do.

– Na Crmničkim igrama sam drugu godinu zaredom. Sve je počelo iznenada, na predlog oca, i da budem iskren nisam se pokajao. Naprotiv, druženje i atmosfera su zaista sjajni.

Kaže da je zadovoljan kako je ekipa igrala i kako je i inače sve funkcionisalo.

– U ekipi su sve sjajni momci i odlični fudbaleri. Prošle godine smo bili veoma blizu trofeja, izmakao nam je za dlaku. Ove godine smo takođe igrali dobar fudbal, ali nismo uspjeli da dođemo do finala jer smo bili dosta oslabljeni zbog neigranja Ognjena Masoničića, koji je prošle godine bio motor ekipe, i mog brata Luke, koji je bio povrijeđen. Ipak, drugo i treće mjesto u dvije godine nije loš rezultat. Sledeće godine idemo na prvo mjesto.

Kad su u pitanju najbolji igrači na Igrama, nema dilemu.

– Izdvojio bih mog saigrača Veljka Mihaljevića, zatim Steva Pekića i Miloša Đalca, koji je moj bivši saigrač i prava klasa u svakom segmentu igre.

Ističe da nema predloga da se nešto mijenja u propozicijama.

– Iskreno, ne osjećam se kompetentnim da dajem predloge za promjene, jer sam ovdje tek dvije godine. Ali, ono što mogu da kažem jeste da organizatori rade odličan posao i da se svake godine vidi napredak – Igre su sve bolje i bolje.

Mladim igračima poručuje da budu strpljivi.

– Naravno, i da se ne predaju, već da budu uporni, strpljivi i skromni. Da vjeruju u sebe, ali i da nikad ne prestaju da rade. Kad ne igraju, to treba da im bude dodatna motivacija da treniraju još jače, jer kvalitet uvijek pronađe svoj put.