Majstori malog fudbala iz Crmnice: Ljubo Marković iz Sotonića

Razgovor sa Ljubom Markovićem iz Crmnice, nekada strasnim igračem malog pa velikog fudbala, još jednom nam je pokazao kako fudbal može da ispiše zanimljive životne priče.

Kako sam kaže, fudbal mu je sve. Bavi se njime od svoje rane mladosti.

– To je bila ljubav na prvi pogled. Počeo sam sa malim fudbalom, igrali smo turnire ne samo u Crmnici, već i u Zeti, Bandićima. Išlo nas je po šest – sedam igrača i nekoliko rezervi. Igralo se popodne, u ljetnjem vremenu, po visokim temperaturama, a posebno je bilo igrati u Ponarima. Naravno da smo osvajali mnoge od tih turnira. Pored mene su u sastavu bili Momo Klikovac, koji je bio golman, Vesko Pečurica, Vasko Đalac, Zoran Pejović, Željko Petranović Muro. Turnire smo tako igrali nekoliko godina – kaže on, i podsjeća da su njegovi saigrači znali i da se posvađaju kad izgube, jer se tražio „krivac za poraz”.

Marković podsjeća i na početak turnira na igralištu u Brčelima.

– Nakon tih prvih turnira nastavili smo u Brčelima. Naravno da smo bili još bolji i iskusniji. Ja sam u ekipi igrao uglavnom pozadi, jer sam imao mnogo manje kila nego danas, a više i kondicije i snage, i mogao sam dosta da trčim. Glavom nisam znao nešto naročito da igram, ali sam davao golove. Kad god bih dao gol propratio bih to povikom „Baždarević”, u to vrijeme ime poznatog gol igrača. Na tom igralištu smo, koliko mi je ostalo u sjećanju, osvojili jedan turnir čija je kotezacija iznosila puno, jer je bilo 12 – 13 ekipa.

Na tom igralištu su započele i Crmničke igre.

– Sotonići su imali svoju ekipu. Pored mene, igrali su Goran Radović kao golman, zatim Zoran Kojičić, mozak naše ekipe, Dragan Marković, Raško Kojičić… Igrao sam dobro, kao i cijela ekipa uostalom. Davao sam golove i lijevom i desnom nogom. Bili smo kao ekipa spremni i mogli smo da igramo sa svakim protivnikom.

U međuvremenu, u Crmnici je oformljen fudbalski klub koji je igrao veliki fudbal u Južnoj regiji.

– Tvorac je bio Drago Đurović, i ja sam dobio poziv. Malo je bilo nas koji smo prije tih okupljanja igrali na velikim terenima. U našoj ekipi, pored Crmničana, bilo je i igrača iz Bara. Prvu utakmicu, protiv Sloge iz Starog Bara, izgubili smo sa 7:2. Sjećam se da sam upravo ja postigao jedan od tih golova. Prvi meč i visok poraz. U igri su se bolje snalazili Ranko Đurišić i stariji Željko Đalac, koji je, po meni, igrao fudbal odlično. Kako je samo davao lopte, kako se govorilo „kao na tacni”. Takođe je dobar bio i Zoran Pejović, koji je igrao lijevo. Igrač koji je bio najjači u Crmnici što se tiče velikog i malog fudbala. Jednostavno, bio je doktor za fudbal.

Kako kaže, nastavili su da igraju utakmice i bili sve bolji.

– I dobijali smo i gubili. Jednom smo čak bili i prvi u regiji. Kasnije već nikom nije bilo lako da igra protiv nas. I ja sam znao često da pogađam protivničke mreže.

Donijeta je odluka da se nastave Crmničke igre. Napravljen je teren na „Komunici”. I već dvije godine, 2024. i 2025. se igralo na tom stadionu.

– Ja nisam igrao za ekipu Sotonića iz razloga što sam baš nabacio više kilograma, ali sam igrao par utakmica za veterane. Prve godine sam gledao ekipu sela sa tribina, a ove godine sam ih vodio sa klupe. Te prve godine smo ispali u četvrtfinalu, mada su momci dobro igrali.

Marković je mnogo više zadovoljan igrom i rezultatom iz ove godine.

– Na vrijeme smo počeli pripreme, odigrali par prijateljskih utakmica, i dogurali do polufinala. Izgubili smo od Krnjica, nadigrali su nas, ali ostala ja žal jer nam je malo falilo da se mi radujemo na kraju. Da opet odigramo danas, siguran sam da bi bilo drugačije, naravno ako bi naša ekipa bila kompletna.

Ističe da je ekipa Sotonića imala nekoliko baš pravih igrača za mali fudbal.

– Mi imamo zaista par dobrih igrača, recimo golman Radović je bio najbolji golman na cijelim igrama. No, imali smo problema sa povredama i nismo bili kompletni na nekoliko utakmica, a snage je falilo kao i ostalim ekipama. Imamo najbržeg igrača igara, Gorana Savićevića, koji zna da postigne i gol, zatim u napadu Gorana Radovića koji igra savršeno za naše prilike, ima neke pokrete koje sam i ja imao, kao i precizan šut. Imali smo pojačanje Stankovića iz Golubovaca, koji je pokazao da je zaista dobar i za ekipu vrijedan igrač, a posebno je dobar i vaspitan momak. Odličan je bio i Milo Ulama, igrao je savršeno, Marko pozadi dobar. Vido Ulama se borio naprijed i takođe je imao veliki učinak, kao i Đurnić i svi koji su igrali.

Marković smatra da je najbolji igrač turnira bio Miloš Đalac.

– Bilo je dobrih igrača, ali za mene je Miloš bio najbolji iako ima godina. Teško je Miloša bilo zaustaviti, ima nezgodan šut za golmane. Naravno, dobar je bio i Stevan Pekić. Uz njih je odmah i naš golman Radović, pa tek onda dolaze ostali…

Malom fudbalu se, kaže on, treba dosta posvetiti, ne samo fizičkoj spremi već i mentalno.

– Ima dosta pomijeranja, lažnog kretanja i uvijek se čeka pogrešan potez protivnika, koji iskusna ekipa odmah kažnjava. Ima dosta razmišljanja i „čitanja igre”.

– Ja sam ipak jako zadovoljan, momci su dali sve od sebe i ja im čestitam. Ponosan sam na sve. Praktično smo bez mnogo treninga stigli na korak od finala, ostavivši dobre ekipe iza nas. Znali smo dobre rezutate i pjesmom ispratiti sa svojim mještanima. Ali moram reći da nam je posebno falio Nikola Kojičić, odličan igrač, sa sjajnim pregledom igre – kaže on i dodaje:

– Nadam se da ćemo naredne pripreme početi ranije i sa Nikolom. A onda mogu da našim najvatrenijim navijačima, Zoranu Kojičiću, Đanu Stojanoviću, Iliji Markoviću, Vesku Vukosavoviću, Miju Kojičiću i ostalim obećam i finale.