Majstori malog fudbala iz Crmnice: Vlado Marković iz Sotonića

Crmničke igre do sada su održane 14 puta, ali je u Crmnici bilo turnira u malom fudbalu i mnogo ranije. Razne igre i turniri održavani su u Virpazaru, ali i na malom terenu u Brčelima. Prodefilovalo je mnogo crmničkih znalaca malog fudbala, a neki su nakon toga zaigrali i veliki fudbal u Baru i Podgorici.

Vlado Marković je u malom fudbalu prisutan već godinama. Bez njega se ranije Crmničke igre i turniri nisu mogli ni zamisliti.

Marković je počeo da igra sa 17 godina, danas je penzioner i ima 76.

– U moje vrijeme igrala su sva sela, kao i danas, i bilo je jakih sastava i tada. Naravno da je bilo i talenata koji su završavali najčešće u Mornaru iz Bara. Zapamtio sam Čeda Unkaševića i Mika Popovića, zatim Radovana Bujića koji je prešao u Budućnost, Baro Radonjić (čuvena ljevica), Boško Bošković… To je ta neka starija generacija.

Virpazar je tada imao najbolju takvu generaciju.

– Teško je ko mogao da ih pobijedi. Nama je to, ako se dobro sjećam, uspjelo dva puta. Za tadašnju generaciju Sotonića mlađi igrači bili smo ja kao kapiten, Ilija Marković, Đano Stojanović, Zoran Vukićević, čija je porodica dolazila ljeti u Sotoniće. On nažalost nije više živ. Branili su mrežu Boško Vukosavović i njegov brat Vesko, zatim su tu bili Mijo Kojičić, Slobodan Kojičić, Pero Stojanović koji je imao precizan šut, skok i udarac glavom, Mijo Kojičić je igrao pozadi, bio stabilan, a ja sam bio centarhalf i igrao sam dobro glavom. I imao dobar klizeći start. Ilija Marković je takođe bio dobar, neprelazan.

On ističe da je fudbal mnogo volio, ali i da se naprave neke greške u tome što se voli.

– Igrao sam u jednoj ekipi koju su predvodili Ćipo Aleksić, Milorad Dobrković, Mikica Mašanovi… Bio sam među njima kao  jako talentovan i mlad. Sjećam se i utakmice iz tog perioda protiv Boljevića. Izgubili smo tu utakmicu, a posebno se isticao Lale Bokan. Nakon toga su me prihvatili u ekipi Virpazara, sa kojom sam igrao na ostalim turnirima.

Navodi da se sjeća i svoje prve greške.

– Pobjegao sam iz škole i otišao u Sarajevo – ali da nikom ne kažem. Bio sam veliki navijač Željezničara. Pošao sam kod Bata Vukićevića, a na stadion na Grbavici sam bio svakog dana. Javio sam se Čiku Radoviću. Bilo je to u vrijeme kad su igrali Osim, Sprečo, Bukal, Štaka, Toljagić… Odradio sam za njih i probnu utakmicu, ali se ispostavilo da nemam visinu koja je njima odgovarala. Vratio sam se kući, a onda sam napravio i narednu grešku.  

– Počeo sam da radim na jednom brodu „Prekookeanske plovidbe”. Ali sam imao fudbal stalno u mislima. I ubrzo sam napustio brod da bih igrao za Virpazar na turnirima. Bio sam na probi u „Izboru” kod profesora Mića Petrovića. Ono što me je krasilo, osim tog dobrog klizećeg strata, bio je zaista fer plej. Nikada nisam htio udariti nikog ako nije bio u posjedu lopte. Sve ostalo uvijek je bilo u žaru igre, a ja sam, istina, bio baš borben i požrtvovan.

Marković kaže da je najbolji igrač Sotonića ubjedljivo bio Vlado Gažević, a da su dobri bili i Pero Stanković i Musa Pejović u Crmnici.

– Održavani su tada poznati turniri na Rijeci Crnojevića. Nas je vozio brodom Toman Zec, a ja sam imao kampanjolu i takođe vozio. Interesantno je da je igralište bilo uz jezero i da je lopta često upadala u vodu. Tamo je bio čun odakle je čovjek vraćao loptu u igru. Jednu utakmicu tamo smo izgubili penalima. Radovan Bujić je odbranio tri penala, ali smo zato mi promašivali nepromašivo.

Kasnije je Marković vodio sa klupe ekipu iz Sotonića.

– Počeo je da igra i moj sin Ljubo. Zatim, Ilija Marković je dovodio iz Bara igrače Mornara Jovana Stojanovića i svog sina Stevana. Igrali su još Zoran Kojičić, Radovan Đuranović koji je danas u Australiji. Jedno vrijeme sam redovno pratio turnire, danas to ne radim, ali želim svu sreću organizatorima, jer za mene Crmničke igre predstavljaju nešto prelijepo. U moje vrijeme na tribinama je bilo mnogo ljudi, a stvar prestiža je bila ne samo naći se na terenu, već i u publici – kaže Marković.