Na kafi sa Ćićijem Vukoslavčevićem, trenerom FK Sloga: Čeka nas težak baraž, nadamo se najboljem

Nikola Ćići Vukoslavčević je rođen u Bačkoj Topoli, a živio je u Lovćencu, u Vojvodini, sve do 1974. godine kada se njegova porodica vratila u Bar. Bivši profesionalni fudbaler je u svojoj bogatoj karijeri igrao za čak tri jaka prvoligaša, Vojvodinu, Spartak i Mladost iz Lučana. Završio je trenersku školu u Novom Sadu. Od nedavno je Ćići trener starobarske Sloge, sa kojom bez poraza grabi ka baražu za popunu Druge lige.

Kako kaže, očekuje da baraž bude dosta težak.

– Sreća je što smo već maltene obezbijedili baraž, pa imamo vremena da se pripremimo još bolje. Planiram da odigramo nekoliko utakmica sa drugoligašima i prvoligašima, a nastojaću da jednu odigramo sa Mornarom. Uprava radi sve da nam obezbijedi i stvori dobre uslove. Božo Janković i predsjednik Majo Ljuši se maksimalno angažuju oko toga – kaže on i dodaje:

– Idem da gledam eventualne protivnike. Već sam se uvjerio u kvalitet Zabjela, a predstoji mi da posmatram Kom. To su jaki protivnici, koji su se još više u prelaznom periodu pojačali. Mi ćemo nastojati da obradujemo naše navijače i da napokon grad Bar ima i drugoligaša.

Fudbal je počeo da trenira od sedme godine u Školi fudbala kod prof. Mića Petrovića na Staroj Madžarici.

– Bio sam u generaciji sa Bobom Petranovićem, Jeguljom Lekovićem, Kokom Perovićem, Becom Begzićem… Nakon godinu dana sam prešao kod Vaska Miloševića u Mornar, u pionire. Igrao sam od početka veznog igrača, a kasnije su me treneri vraćali i na desnog beka.

U 16. godini Ćići je postao omladinac Budućnosti. Bili su dvije godine prvaci Omladinske lige. Nakon vojske, 1986/87. godina, krenula je karijera u prilično velikom broju klubova.

– Bilo je priče i o prelasku u Hajduk iz Splita, ali se nismo dogovorili. Bio sam pred potpisivanjem ugovora sa ekipom Budućnosti, koja je tada imala jak tim, pa sam odustao i potpisao ugovor za drugoligaški Kabel iz Novog Sada. Tu sam ostao dvije godine, vjerovatno dvije moje najbolje igračke godine.

On podsjeća da je Vojvodina u sezoni 1988/89. osvojila titulu šampiona Jugoslavije.

– Trener je bio Ljupko Petrović, a ja sam postao član kolektiva u ljeto 1989. Došao je da me gleda direktor kluba Milorad Kosanović i bio zadovoljan, rekao da im baš takav igrač treba. Potpisao sam ugovor na četiri godine i već na prvoj prvenstvenoj utakmici zaigrao, a od 34 utakmice na 20 sam bio starter. U timu su skupa sa mnom bili Jokanović, Siniša Mihajlović, Vujačić, Vorkapić… Na polusezoni je Miha otišao u Zvezdu, a Jokan i Vujačić u Partizan, pa se otvorio prostor da više igram – kaže Ćići i nastavlja:

– Na utakmici Kupa šampiona protiv Honveda u Mađarskoj ušao sam u 77. minutu. Bilo je sve to neizvjesno, ali su nakon meča bili pozitivni komentari. Na strani smo poraženi 1:0, a u Novom Sadu smo ih dobili 2:1, ali ih je postignuti gol u gostima odveo dalje.

Ističe da nije imao dovoljno strpljenja da sačeka pravu priliku, pa je dobio ispisnicu i otišao u subotički „Spartak”.

– Puno je igrača došlo u tom prelaznom roku. Trener je bio Gojko Zec, nisam bio standardan, igrao sam, ali ne previše. Iz Spartaka sam prešao AIK iz Bačke Topole, u Treću ligu, da spasim karijeru. Igrao sam sa Zlatkom Krmpotićem i Nikicom Klinčarskim. Poslije toga sam prešao u drugoligaš Vrbas, a onda otišao u Grčku.

Nakon svega je odlučio da se vrati u I-B jugoslovensku ligu, u Mladost iz Bačkog Jarka, pa opet u I-A ligu, u Mladost iz Lučana.

– Bio sam u timu kad smo prekinuli niz Partizana od 22 neporažene utakmice, generacija Nađa, Miloševića, Vukićevića, Ćirića… Nakon toga sam dvije godine proveo u Radničkom iz Beograda, pa idem za Tunis, u klub Hammam-Lif u Prvoj ligi, a onda se vraćam u zemlju, gdje sam igrao za Čelarevo, Veternik, i na kraju dvije poslednje godine za Mornar, kod trenera Miodraga Kustudića, skupa sa Srđanom Radonjićem i Nikolom Žigićem.

Iz svoje bogate biografije ispričao nam je i jednu incidentnu situaciju, iz perioda kad je nastupao za beogradski Radnički.

– To je godina kad je Arkan držao Obilić. Igrali smo sa Dinamom iz Pančeva, koji nije smio da izgubi, jer bi u tom slučaju ispao iz lige. Pred meč, dolazi Arkan i kaže direktoru našeg kluba da Radnički mora da pusti utakmicu, ali da će igrači dobiti premije. Trener Miodrag Ješić je odmah ustao i rekao da ne želi da bude trener na toj utakmici. I još nekoliko igrača, među kojima je bio i naš Roki Marčić, odbilo je da igra. Mi ostali, ipak, nevoljno odlučimo da izađemo na teren, pametnije je, i nakon deset minuta vodimo sa 2:0. Međutim, onda počinje puštanje igrača, nervoza, publika odlazi sa terena i mi gubimo tu utakmicu.

Po završetku igračke karijere postao je trener, čak je vodio i seniore, a onda se odlučio za mlađe kategorije. Trenirao je kratko i prvi tim Mornara, a zatim izvjesno vrijeme proveo i u komšijskoj ekipi Petrovca, gdje je bio pomoćnik prvo Miloradu Malovraziću, a kasnije Aleksandru Miljenoviću.

Kad su treneri u pitanju, kaže da je najviše naučio od Ljupka Petrovića, dok je bio u Vojvodini, a s ponosom ističe da su ga trenirali Vladimir Petrović Pižon i Miodrag Ješić.

– Vodio sam petliće Mornara u Južnoj fudbalskoj regiji. Bili smo drugi, i mislim da smo igrali najljepši fudbal. U reprezentaciji Južne regije igralo je čak šest naših igrača. Bio sam i trener pionira Mornara i dvije godine uzastopno smo bili prvaci. One godine kad je bila korona nismo ni igrali za prvaka Crne Gore.

Trenirao je i seniore Otranta u Južnoj regiji.

– Bili smo prvaci te godine, četiri boda ispred Arsenala. Međutim, pojavila se greška kod godine rođenja jednog našeg igrača, žalili su se iz protivničke ekipe i nama su oduzeta 4 boda, a Arsenal, kojeg smo pobijedili i na njegovom terenu, ušao je u Drugu ligu.