Na kafi sa Metom Divanovićem, trenerom kadeta u Otrant Olimpiku

Meto Divanović, trener kadetske selekcije Otrant Olimpika i bivši fudbalski profesionalac, počeo je da trenira ovaj sport sa sedam godina. U FK Mornar je prošao kroz selekcije petlića, pionira i kadeta. Prvi trener bio mu je profesor Vasko Milošević, koji je svojim iskustvom i posvećenošću značajno uticao na njegov razvoj i ljubav prema fudbalu.

A biti trener je ozbiljna uloga, kaže Divanović, jer tada si jedna od najbitnijih osoba u životu mladog sportiste. I jako težak posao – treba izvesti pravu magiju kako bi iz svakog pojedinca izvukao maksimum.

– Po meni je biti trener ozbiljna i odgovorna uloga, jer podrazumijeva vođenje, motivisanje i razvoj igrača, kako na terenu, tako i van njega. Trener treba biti lider, primjer discipline i posvećenosti, da ima sposobnost da prepozna i razvije potencijal svakog igrača, istovremeno gradeći svoju karijeru i uspješan tim – kaže on.

Kao kadet sa 15 godina, Meto je na dvojnoj registraciji debitovao za seniorski tim Sloge iz Starog Bara. Nakon toga je kao kadet prešao u FK Otrant Olimpik. Iz Ulcinja, gdje je igrao kadetsku ligu, prešao je u OFK Petrovac i igrao kao omladinac. Sa 17 godina debitovao je za „nebeskoplave”, što je bio značajan korak u njegovoj daljoj karijeri.

– Uvijek sam volio da treniram, jer sam kroz treninge napredovao, usavršavao svoj kvalitet i gradio disciplinu. Trening je za mene bio prilika da dam sve od sebe i na bolji način ostvarim svoje ciljeve u fudbalu – kaže Meto i dodaje:

– Najljepše fudbalske trenutke proveo sam u Petrovcu i Otrant Olimpiku, gdje sam i igrao dugi niz godina. U ta dva kluba sam stekao najviše iskustva, a svoju fudbalsku karijeru sam i završio u Otrantnu, koji će mi ostati u posebnom sjećanju.

Bio je jedan period kada je Meto nastupao za tri kluba.

– Za Petrovac sam igrao tokom cijele sezone, na dvojnoj registraciji, dok sam pola godine igrao za Otrant (jesenji dio), a za Lovćen proljeće. Ta godina bila je izuzetna, jer smo u sva tri kluba postigli sjajne rezultate. Petrovac je bio najprijatnije iznenađenje prvenstva, zauzeli smo peto mjesto na kraju šampionata, Otrant je postao drugoligaš, dok je Lovćen izborio plasman u Prvu ligu.

Vrhunac u mojoj karijeri takođe je bio kada sam sa Petrovcem osvojio KUP Crne Gore 2000. godine i kada smo igrali kvalifikacije za kup UEFA – kaže Divanović, naglašavajući da je, pored crnogorskih klubova, igrao i u Norveškoj.

– Dvije godine sam proveo kao igrač u Norveškoj nakon što sam 2010. potpisao ugovor. Za mene je to bilo dragocjeno iskustvo, jer mi je omogućilo da se susretnem sa drugačijim fudbalskim stilovima i metodama rada, ali i profesionalnom pristupu igri. To mi je bila prilika ne samo za sportski napredak, već i za lično sazrijevanje, jer boravak van domovine zahtijeva i nudi nešto sasvim drugo.

Ovog izuzetno nadarenog fudbalera kroz karijeru je treniralo više trenera.

– Da, tačno, od Vaska Miloševića, pa Veselin Peković, Saša Petrović, Jakup Čobić, Dušan Vlaisavljević, Aleksandar Miljenović, Aleksandar Madžar, Obren Sarić, Džemo Malovrazić, Džemo Kaplanbegu, Milija Savović, Minja Prelević, Miro Popović, Kadro Sinani, Roar Johansen, Derviš Hadžiosmanović, Dragan Vujović – nabraja Meto svoje učitelje i ističe:

– Ne bih nikoga posebno izdavjao, svi su za mene bili posebni i moja je zahvalnost prema svakod od njih ista. Svi su mi oni pomogli da izgradim karakter, disciplinu, tehniku…

Meto je imao jednu zahvalnu igračku osobinu, iz koje je najčešće rešavao utakmice.

– U timu sam igrao kao lijevi vezni igrač i lijevo krilo. Svojim igrom sam se trudio da doprinesem stabilnosti i sigurnosti ekipi na terenu. Imao sam izuzetno precizan i jak udarac, koji sam posebno koristio kod izvođenja slobodnih udaraca. Nerijetko sam pogađao protivničke mreže iz slobodnjaka i sa preko 30 metara, što je u konačnom često donosilo pobjedu.

Kao i u igračkoj karijeri, Divanović ima dugoročne ambicije i kao trener.

– Želim se izgrađivati, postati bolji u svakom slučaju. Svjestan sam da nisam savršen ni kao osoba, ni kao trener. Svi imamo prostora za napredak, pa tako i ja.

Moje ambicije, gdje god budem radio kao trener, jesu da moji igrači postanu kvalitetniji ljudi i igrači, i da iz njih izvučem maksimum u svakom segmentu. I da kao takvi svi postanemo bolji. A vidjet ćemo gdje će nas taj put odvesti. Svakako, moje ambicije nisu male, već velike i daleke, vidjećemo kako će to sve izgledati – kaže on i naglašava da se pri FSCG priključio edukaciji i učenju trenera u školi koja se organizuje, što će mu omogućiti da stekne potrebna znanja.

– Trenutno imam B licencu i predstoji mi polaganje za A licencu, nakon što odbranim diplomski rad.

Ističe da je zadovoljan rezultatima kadeta Otrant Olimpika, koji su odigrali prvi dio šampionata u drugoj kadestkoj ligi.

– Pokazali su veliki napredak, disciplinu i želju za učenjem. Važno je da nastave da rade vrijedno i da se razvijaju kroz svaki trening i utakmicu. U Ulcinju su uslovi za rad sa mlađim selekcijama nikad bolji. Svaka generacija ima po dva trenera, a u školi fudbala je čak njih šest. Nema problema ni sa terminima za treninge na stadionu – zaključuje on.