Na kafi sa Nikolom Ćosovićem, košarkaškim trenerom

Još u osnovnoj školi je zavolio sport i želio da kroz njega ostvari svoje snove, bude uspješan i poznat sportista. Kako su tada postojale školske sekcije za sport u koje se  moglo prijaviti, on se opredijelio za košarku kod nastavnika fizičkog Petra Blaževića.

– Kako sam generalno bio talentovan za sport, tako su me Blažević, a kasnije i nastavnik Miladin Perišić, uključivali u sve selekcije koje su imale školska takmičenja (rukomet, odbojka, atletika). Bio sam više puta proglašavan za sportistu škole u OŠ „Meksikoˮ. Moja ljubav prema sportu iz mlađih dana, kao i moji divni pedagozi, autoritativni, pravični nastavnici Petar Blažević i Miladin Perišić, sigurno su zaslužni za moj sportski i ljudski razvoj, tj. za uspjeh u radu sa djecom – kaže Ćosović.

Nakon završetka osnovne škole, iako je bio uspješan u atletici kako mu je često govorio trener Milenko Mimo Vukotić, ipak je izabrao košarku.

– Počeo sam da treniram kod ujaka Predraga Milovića. Taj period najviše pamtim po treninzima na terenu iza gimnazije, kada nije postojao izgovor da se ne dođe na trening. Ni ljeti nije bilo odmora. Na kamp si mogao poći samo ako zadovoljiš sve kriterijume i redovno treniraš. To je bila jedna sjajna i talentovana generacija momaka. Pred kraj srednje škole sam prestao da treniram košarku iz ličnih razloga.

Međutim, slučajan susret u gradu sa Peđom Vujačićem, nakon više godina, promijenio je  sve. 

– Na njegov nagovor i poziv da mu pomognem u radu sa djecom u košarkaškom klubu Primorka vratio sam se staroj ljubavi košarci. Inače sam redovno odlazio na Primorkine utakmice, koje su uvijek bile interesantne, jer je poznato da je ona bila rasadnik barskih talenata. U prvo vrijeme sam Peđi asistirao, a kad je on prešao u KK Mornar ja sam dobio svoju selekciju sa kojom sam nastavio da radim. Bila je to izuzetno talentovana selekcija dječaka, sa jednom izuzetno talentovanom djevojčicom ispostaviće se kasnije, uspješnoj košarkašici Jeleni Nikpaljević – priča Ćosović i nastavlja:

– U početku je bilo teško, no to su sve bila divna djeca sa kojom je bilo zadovoljstvo sarađivati i prenositi im znanje, gledati ih kako izrastaju u divne mlade ljude. Neću ih pominjati da nekoga ne zaboravim, pa da se ne naljute. Trud i rad sa njima se nakon više godina isplatio. Sa njima sam u Kolašinu osvojio i svoju prvu medalju kao trener. U borbi za treće mjesto na finalnom turniru savladali smo KK Primorje iz Herceg Novog. Nakon ovog turnira, sa Draženom Šekularcem priključen sam prvom timu Primorke kao pomoćni trener Milanu Rondoviću, sa kojim sam sarađivao do gašenja kluba. Iz ove uspješne selekcije koju sam vodio, prvom timu Primorke je priključen talentovani Alen Đelošević, a Mario Paladin je potpisao za mlađe kategorije Partizana.

No, kada je Primorka kao klub ugašena, on i Dražen su sa velikim brojem djece bukvalno ostali na ulici. 

– Nije bilo vremena za neka veća  razmišljanja, znali smo što nam je raditi. Tako smo sa tom djecom u oktobru 2006. godine osnovali naš omladinski košarkaški klub Antivari, koji i danas postoji. Najveći problem je bila sala za treninge, jedino je bilo slobodnog termina u Gimnaziji koja je bila u dosta lošem stanju. Naišli smo na razumijevanje direktora gimnazije Marka Miloševića, kao i sekretara škole Zorana Božovića, i dogovorili se da mi saniramo i poboljšamo uslove u sali za treninge i nastavu, u čemu nam je veliku pomoć pružila jedna grupa roditelja koja je bila tu uz nas i svoju djecu.

Kada su počeli sa treninzima u renoviranoj sali, kako kaže, rasli su iz dana u dan.

– Masovnost djece je bila na zavidnom nivou. U to vrijeme je pri klubu oformljena ženska selekcija sa par djevojčica iz Ulcinja, nakon čega smo napravili saradnju sa Milanom Dabovićem iz Herceg Novog, udružili snage i par godina bili neprikosnoveni u Crnoj Gori. Uspjesi sa ženskim selekcijama, što u fuziji dva kluba, što samostalno, nisu ostali nezapaženi kod ljudi u Košarkaškom Savezu Crne Gore, pa je za selektora juniorki imenovan Dražen Šekularac, kojem sam ja bio pomoćni trener, a Danijela Vojinović  za kondicionog trenera – priča naš sagovornik, i ističe da se jedan od prvih uspjeha OKK Antivari desio na turniru Trofej Podgorice (mini basket).

– Učestvovali smo na poziv mog sportskog prijatelja Deja Drljevića i osvojili prvo mjesto. Zatim je uslijedio Vaskršnji  turnir u Leskovcu, gdje sam sa starijom selekcijom osvojio prvo mjesto, a Miloš Anđelić je proglašen za najboljeg strijelca i MVP turnira. On je nastavio da napreduje u svom radu i bio zapažen na utakmicama, pa je tako prešao u KK Budućnost, a bio je i član reprezentacije Crne Gore. U klubu su trenirali i takmičili se zajedno dječaci i djevojčice do određenog uzrasta, a kada to više nije bilo moguće odlučujem se da oformim samo žensku ekipu. Imali smo nekoliko naših djevojaka, što je bilo nedovoljno za takmičenje, i odlučujem da tada ja pozovem Peđu Vujačića, koji nam je ustupio svoje djevojčice iz KK ABC, s obzirom da ni one nisu mogle da se takmiče iz istog razloga. Tako je formirana ženska šampionska ekipa Antivarija, koja je sve više rasla sa našim uspjesima. Iako sam znao da je ženska košarka mnogo manje popularna i da je teže uspjeti nego u muškoj, odlučio sam da se bavim njome jer mi je ljubav prema njoj prenijela ćerka Teodora, koja je od malih nogu bila uz mene i aktivno učestvovala u svemu.

On dodaje da je Marija Leković, danas reprezentativka CG, u ovom klubu stekla zavidno košarkaško iskustvo.

– Marija je u klub došla da trenira rano, kao mala djevojčica. Od našeg prvog susreta se izrodio poseban odnos trenera i igračice, jer je bila izuzetno posvećena treninzima, društvena, lijepo vaspitana, jednom riječju rođena za lidera ekipe. Pored nje su se istakle još i Zorana Radonjić i Milica Matić, koje su nastavile sa uspjesima napustivši Antivari.

Na kraju, Ćosović poručuje da želi da iskaže zahvalnost svoj djeci i roditeljima na  pomoći, jer bi bez njih bilo teško ostvariti sve uspjehe i djecu izvesti i usmjeriti na pravi put.

– Uloga trenera je da prepozna talenat kod djeteta, da ga razvije u igrača/igračicu, ali takođe i da bude produžena ruka njihovih roditelja u vaspitanju. U jednom intervjuu Duška Vujoševića, čiji trenerski rad neizmjerno cijenim, kada govori o svom načinu rada sa talentima kaže „ako su ruže, procvetaćeˮ. Ja mislim da je svako dijete u sportu ruža, a da je posao trenera da ga uvjeri u to da može da procvjeta.