Na kafi sa Željkom Lekićem, „univerzalnim vojnikom” u Mornaru

Željko Lekić Leka bio je „univerzalni vojnik” Mornara, igrač na kojeg su se treneri uvijek mogli osloniti. Često je bio i igrač zadatka, dobijao je specijalne uloge na utakmicama. Bio je fudbaler koji je mogao da pokrije više pozicija u timu sa jednakom uspješnošću.

Puno je trenera u svojoj karijeri promijenio popularni Leka. Od onih koji su danas među živima, ali i onih koji su nas napustili, moglo se čuti da je jedan on najkompletnijih igrača koje je Mornar imao u svojoj istoriji.

– Bilo je sjajnih fudbalera u našoj istoriji i tu nema spora. Ali je malo onih koji su u svojoj karijeri tako često mijenjali pozicije. I to ne u samo jednoj sezoni. Ja sam, u zavisnosti od taktičkih zamisli trenera, mijenjao pozicije i nekoliko puta u toku meča. Znao sam da počnem utakmicu kao zadnji vezni, a završim kao najistureniji igrač u napadu – kaže on, i priznaje da je, ipak, najviše volio da igra na poziciji krila.

– Imao sam više slobode u igri, više kontakta s loptom. Tu sam pružao dobre partije.

Leka smatra da je nezahvalno biti univerzalac, jer takav igrač mora biti kompletan.

– Spreman psihički i fizički da odgovori zadatku koji dobije od trenera. Moj talenat je brzo prepoznat, ali to nije bilo sve – trebalo je naporno raditi. Nema igrača koji nije na nekoj utakmici dobio neki poseban zadatak, koji se uklapao u trenerove zamisli. A na kraju se pokaže da li ga je ili nije ispunio. Ako ga uspješno obaviš, dokazao si da možeš i još više. A onda je treneru lako…

Sve što se od njega tražilo je ispunio. Jedino nije stajao na golu.

– Počeo sam kao desno krilo, u vrijeme kad je trener bio pokojni Dano Delibašić u omladincima, a kasnije me je Vasko Milošević stavio na „polutku”. Kod Dima Mitrovića bio sam na poziciji špica, a bilo je to u vrijeme kada je bio promijenjen sistem igre u međurepubličkoj ligi. Kod pokojnog Karla Zapušeka vratio sam se uz liniju, na poziciji krila.

Karijeru je započeo 1977. godine na čuvenim Darovim topolama.

– Trenirao sam sa omladincima u vrijeme kad se na Topolici počeo graditi novi stadion, a ovaj je nestao zbog izgradnje Luke Bar. Meni je fudbal bio i ostao sve. Čak sam, kao mali, često i spavao sa loptom. Razmišljao sam samo o „bubamari”. Tada je bilo livada ispred naših kuća, postavimo dva kamena i igramo, pa sam rijetko ulazio u kuću.

Iako je imao sve predispozicije da uspije, Leka, ipak, nije volio da trenira.

– To je tačno, mada se ranije drugačije treniralo. Iprićaću jednu anegdotu iz vremena kad je trener Mornara bio Dimo Mitrović, a igrali smo u međurepubličkoj ligi. Dimo je na treninge dolazio često vozom iz Podgorice, a ja sam ga, kako sam živio blizu željezničke stanice, čekao i znao prebaciti na trening. Nekako smo na toj relaciji i stvorili korektan odnos. Jednog dana sačekao sam ga prije treninga ispred svlačionica i pitao ga da li bih ja mogao da budem rezerva na toj utakmici. Na sastanku u svlačionici je to moje pitanje ponovio pred svim igračima. Zamisite, kaže, igrači se bore da uđu među 11, a Lekić traži da bude rezerva. Inače, u to vrijeme sam u Međurepubličkoj ligi bio visoko ocijenjen od izvještača, čak bio najbolji na poziciji špica. Svaka ekipa koja je došla u Bar u to vrijeme nije prolazila ispod tri gola u svojoj mreži, igrali smo najljepši fudbal…

Debi u seniorskom dresu Mornara imao je na jakom turniru koji je organizovan u Baru.

– Uz nikšićku Sutjesku učestvovali su i Spartak iz Subotice i AIK iz Bačke Topole. I danas pamtim pogodak koji sam postigao legendarnom golmanu Peru Giljenu. Vrlo precizno sam pogodio prečku, a lopta se odbila, udarila o zemlju i našla se iza njegovih leđa. Bio sam među najboljima na meču.

Nakon tog turnira, čovjek iz budvanskog Mogrena odveo je Leku na probu u Partizan.

– Mnogi su bili impresionirani mojim partijama, a menadžerima sam zapao za oko. Sa svega 16 godina otišao sam u Beograd. Iako su mi i put i hotel bili plaćeni, našao sam se u velikom čudu – bio sam, ipak, dijete iz provincije. Sjećam se, bio je januar 1980. godine, ušao sam u svlačionicu u kojoj su bili Moca Vukotić, pokojni Mance, Prekazi, Đelmaš… Noge su mi se oduzele. Jedva sam i kopačke vezao, a kamoli povezao par dobrih pasova. Nisam se baš snašao – sjetno priča on.

Aktivno igranje fudbala završio je početkom 1993/94. sezone.

Što se tiče barskih fudbalera sa kojima je igrao, kaže da je to bila jedna sjajna generacija.

– Vuko Pekić, Ikota Kovač i Dragan Ranitović su bili stariji dvije godine od mene, već su bili omladinci, ali sam ih zatekao. Takođe, moja generacija, kad sam najviše pružao, bili su i Boro Andijašević, Zoran Ljutica, Nikola Bogdanović, Aco Milić, Dragan Stojanović,  Ilija Marković… Kad sam već ušao u prvi tim Mornara – priča ovaj univerzalac, koji se oprobao i kao trener mlađih selekcija u Baru.