Na kafi sa Zoranom Kapom: Moj put kroz veliki i mali fudbal

Na njegov 58. rođendan, razgovarali smo sa Zoranom Kapom o tome kako se „zarazio” fudbalom, kasnije i malim fudbalom – futsalom. Ljubav i strast prema fudbalu kod njega se razvila još dok je bio dijete. Gotovo cijele dane provodio je u druženju sa fudbalskom loptom, na livadama Zečevića na Draču, gdje je prešao iz crmničkog sela Limljani. Bezbrižnost igranja i radost druženja okupljale su tada veliki broj djece, zbog čega su uvijek mogli da naprave više ekipa.

Da bi se bavili i bili uspješni u malom fudbalu, kao i u bilo kojem sportu, potrebno je dosta odricanja, rada, reda i upornosti, kaže on.

– Svaki sport, pa bio to i veliki ili mali fudbal, tjera vas da, osim fizičkog brinete i o svom mentalnom zdravlju, učeći nas koliko je važno da budemo usmjereni na sebe, ali i na druge. Takođe, posebno je značajna iskrena volja i želja za uspjehom, kao i timski rad. U tom kvartu na Draču se podigla jedna nevjerovatna generacija ljudi koja je voljela fudbal. U jednom momentu je iz te generacije iznikao i Dejan Savićević, ali i najbolji igrač malog fudbala Jugoslavije po mom mišljenju – Željko Gašić. Takođe, i Mihajlović, igrao kasnije za Vojvodinu, Vojvoda igrao za Zetu, jedno vrijeme i Peđa Mijatović, Marko Marković, igrao u Milanu. Za razliku od današnje djece mi smo fudbal učili „ispred zgrade”. To je jedan lijepi period koji je ostao iza mene, ništa tu ne bih mijenjao. Na toj livadi naučili smo mnogo o fudbalu.

Lokalni klubovi prepoznali su iskrenu ljubav prema fudbalu i talenat.

– Prvom timu Ribnice priključio sam se sa 18 godina, a zatim prešao u OFK Titograd.  Prije toga igrao sam za mlađe selekcije nekoliko podgoričkih klubova – podsjeća on i naglašava da je spletom okolnosti odlučio da prestane da se bavi velikim fubalom.

– Roditelji su zahtijevali da nastavim školovanje i ja sam prešao u Beograd. Igrao sam još jedno vrijeme veliki fudbal, i imao vrlo ozbiljnih ponuda, između ostalih čak i od Željezničara iz Sarajeva. Igrao sam i za reprezentaciju Beograda na Univerzijadi. Za cijelo to vrijeme bilo je istinskih rezultata, na šta sam posebno ponosan.

Veliki teren ubrzo je zamijenio malim fudbalom – futsalom.

– Po završetku školovanja vraćam se u Titograd, gdje sam nastavio sa privatnim poslom i igrao mali fudbal. Poznate ekipe iz tog vremena bile su Tehnohemija, Transport, restoran „Park”… Odigravani su turniri, a tek kasnije je napravljena crnogorska liga u futsalu. Svo to vrijeme bio sam u okruženju sjajnih ljudi, igrača i trenera. Moja ekipa je, kako ja to vidim, najbolja generacija malog fudbala. Bilo je i par ekipa iz Nikšića koje su bile interesantne. Dovoljno je da pomenem samo par igrača, naravno Gašić, pa Piro Vujović, koji je kasnije nastavio karijeru u Italiji i osvojio njihovo prvenstvo, zatim Ćiro Nikolić. To su, po meni, bili majstori malog fudbala. Bilo je zadovoljstvo igrati sa njima, nažalost danas je živ samo jedan od njih – kaže Kapa, i dodaje da je završio karijeru i da se trenutno malim fudbalom bavi samo rekreativno.

Neizostavna tema sa Kapom su Crmničke igre.

– Od kako se igraju nisam ni jedne propustio. Tu sam uvijek za moje selo i Crmnicu naravno. Što mogu pomoći, ne samo u fudbalu, uvijek sam na usluzi i spreman.

Karijeru u sportu su mu obilježila mnogobrojna priznanja, ali i dogodovštine prilikom učešća na raznim turnirima ondašnje Jugoslavije.

– Recimo, prijavili smo se na turnir „Novosti” u Beogradu. Bilo je prijavljeno 1.100 ekipa. Putovali smo vozom 12 sati, a pola nas je imalo para samo za burek, ali ne i voznu kartu. Po doslaku smo pitali organizatore da li mi možemo da igramo dvije utakmice dnevno da ne bi dolazili svaka dva dana. Mislili su da se šalimo… Kada smo igrali utakmice gledalo nas je po 6.000 ljudi. Tako je bilo nekada… A sjećam se da često nisam imao dvije iste patike. Danas se djeca slabije okreću nažalost prema sportu, iako imaju uslova – kaže on i dodaje da su od sponzora imali firmu „Transport”.

– Uložili su dosta sredstava, a mi smo im se rezultatima odužili. Igrali smo zvanična prvenstva Jugoslavije u Visokom kod Sarajeva, izubili smo finale na penale. Kod Zagreba, u Kutini, bili smo prvi. Bilo je, ponavljam, sjajnih i igrača i ekipa. Naravno da i danas gledam fudbal, ali moram reći da je kvalitet opao. Nije to fudbal koji smo mi igrali i voljeli. Nema šmeka… Bilo koji igrač koji malo odskače misli da je veliki. A nije baš svaki. Danas su, opet, prioritet snaga i brzina. Nema ljepote kao nekad u potezima. 

– Iz perspektive nekog ko je dugi niz godina u sportu, želio bih da toplo preporučim svima da se bave sportom. Sport ne poznaje granice, a godine života nisu prepreka da se rekreativno njime bavite. Mnogo važnija je dobrobit po zdravlje, uživanje i zadovoljstvo koje bavljenje sportom donosi u bilo kojoj životnoj dobi. Ljubav, rad, istrajnost i zajedništo osnovni su postulati uspjeha, kako u sportu tako i u svakom poslu – zaključuje majstor malog fudbala Zoran Kapa.