Otrgnuto od zaborava: Kako je porodica Perović cio život vezala za sport, od roditelja do djece – porodična škola uspjeha

Tekst napisan 2010. godine

Prezime Perović u Baru se godinama vezivalo za fudbal. Prvo je Petar – Ruca davne 1953. godine zaigrao za starobarsku Slogu, i bio dobar golman, te bio član nekoliko crnogorskih ekipa. Nakon Bara, Ruca je sa uspjehom igrao u cetinjskom Lovćenu.

– Igrao sam zajedno sa pokojnim Danilom Danom Delibašićem, u vrijeme kada je kao prvak republičke lige igrao kvalifikacije za ulazak u drugu ligu protiv Trepče u Starom Trgu – prisjeća se Ruca, i dodaje da je iz Lovćena prešao u NK Split, koji je u to vrijeme bio član Prve savezne lige.

Iz Splita se vraća u Kotor i igra za Bokelj, a onda se ponovo našao tamo gdje je i počeo, u Mornaru, gdje je ubrzo i završio fudbalsku karijeru. Ruca je bio predsjednik Mornara u vrijeme kada je ovaj najstariji fudbalski kolektiv bilježio najbolje rezultate, igrajući u međurepubličkoj ligi, i kada je, po mišljenju mnogih, Mornar igrao i najbolji fudbal u toj ligi.

Kasnije, u centru pažnje je njegov sin Zoran – Koko, jedan od najboljih crnogorskih golmana. Bilo je nekako prirodno da i Koko počne da se bavi fudbalom. Njegovi rani počeci bili su 80-ih godina, u jednoj zaista sjajno generaciji Mornara, u kojoj su, između ostalih, igrali Nikola Vukoslavčević, Skender Bišević, Dževad Rastoder, Dragoje Leković i mnoga druga imena koja su tih godina i kasnije pronijeli slavu barskog fudbala, najprije u mlađim generacijama, a onda i u seniorskim sastavima.

Koko je sa 16 godina debitovao za prvi tim Mornara, a igrao je i za ekipe Budućnosti, ondašnjeg OFK Titograd, Sutjeske, Mogrena, Bokelja, Slobode iz Užica, Radničkog iz Novog Beograda, zatim za Novi Pazar, Prištinu. Imao je pravu visinu za golmana, koristio je kod istrčavanja, a krasio ga je i odličan refleks. Po završetku karijere posvetio se trenerskom poslu i danas ima „Bˮ licencu. Trener je golmana u Omladinskoj selekciji Crne Gore, drugoligašu OFK Bar, te školi fudbala „Bombonjeraˮ.

Sjeća se, kaže, utakmica koje je igrao u Prištini, dok je ovo bila prvoligaška ekipa u staroj Jugoslaviji, i utakmice baraža u Novom Pazaru, te ulaska Mornara u Drugu ligu.

– Kada sam ja počeo da branim i stasavam kao golman, bilo je manje klubova, ali je konkurencija bila veća. Teže je bilo doći do Prve lige, i naravno, igrao se bolji fudbal. Nije bilo svejedno igrati pred 7-8 hiljada ljudi, u ambijentu kakav je bio svake nedelje u Prištini i Novom Pazaru. U Pazaru nisam bio sam, jer su sa mnom igrali Skender Bišević i Dževad Rastoder. Ta čuvena utakmica baraža sa Slobodom iz Užica riješena je u Pazaru u našu korist 2:0. Izgubili smo u gostima, takođe 2:0, a onda su Užičani bili bolji kod izvođenja penala. Interesantntno je reći da je Bišević dao oba gola za Pazar – kaže on, i dodaje da su mu kao treneri u sjećanju ostali Stanko Poklepović dok je bio u Budućnosti, i Zoran Čolaković u Novom Pazaru, za kojeg tvrdi da je izuzetan taktičar i motivator.

No, ovo je tek samo polovina priče. Kokova ćerka Nikoleta je mlada i talentovana odbojkašica Luke Bar, a najmlađi član porodice, osmogodišnji Nemanja, pošao je djedovim i očevim stopama i trenira fudbal u „Bombonjeriˮ.

Nikoleta je dobar učenik, a porodica je uvijek uz nju i podržava je u svemu. Uostalom, Koko najbolje zna šta znači podrška porodice, i da je upravo tu ključ uspjeha. Sve dobro, lijepo i plemenito Nikoleta je sigurno ponijela iz porodice. Neke stvari se ne uče u školi, već na kućnom pragu. Sport zahtjeva brojne treninge i odricanja i potrebna je podrška roditelja kako sve to ne bi ostalo na nekom rekreativnom nivou. Zato je Koko uz Nikoletu kad god može, svjestan da je on uspio upravo tako, da je porodica bila uz njega, na tribinama, da gleda svaki njegov primljeni gol, odbranu, grešku ili dobar potez. Njegovim roditeljima bilo je teško kada je otišao iz Bara, ali su znali da je to put kojim njihovo dijete želi da ide. Uskoro se tako nešto može desiti i sa Nikoletom, pa čak i Nemanjom.

Lopte, golovi, odbrane, treninzi, smečevi, servisi, sve su to teme koje se same nameću u porodici Perović.

– Razumljivo je da se kod nas i ranije, kao i danas, pričalo o sportu. Možda više ranije nego danas, jer smo svi zauzeti upravo treninzima, ali svakako da razgovaramo o sportu – kaže Koko.

Nikoleta i Nemanja odrastaju u kući punoj sportske topline

Nikoleta i Nemanja odrastaju u kući punoj sportske topline. Imaju na koga da se ugledaju, ali za djecu ponekad uspjesi roditelja u sportu znaju biti veliko breme.

– Sjećam se, kada sam počinjao, da sam često razmišljao da ne obrukam oca, a kasnije sam to nekako isključio i branio što mogu bolje. Možda je bilo i treme kad dođe otac da me gleda. No, na svu sreću, to je danas drugačije. Nastojim da za Nikoletu rezultati budu njen cilj, a ne opterećenje. Ona je već odrasla i sama sebe motiviše.

Sport mnogo donosi, ali takođe iziskuje i velike napore.

– S obzirom da sam sa svojom djecom na istom poslu, lakše nam je da sve organizujemo. Istina, ponekad nemamo vremena za neki buran privatni život. Takmičenja, utakmice, treninzi, pripreme, sve nam to oduzima mnogo vremena.

Zoran je imao dobrog učitelja u ocu Petru, danas Nikoleta i Nemanja u njemu, koji će ih posavjetovati kako se stiže do uspjeha. Svaki roditelj teži da ga dijete nadmaši, a ako tako bude i u slučaju mladih Perovića, generacije barskih sportista imaće nove uspješne idole.