Otrgnuto od zaborava: Nebojša Đurović – mali fudbal u krvi

Tekst napisan 2010. godine

Za svakog mladića koji je igrao fudbal krajni cilj je bio da zaigra u nekom gradskom klubu. Međutim, to je uspijevalo samo najboljim ili možda najsretnijim. Oni drugi ostali su upamćeni kao virtuozi koji nikad nisu stigli do dresa seniorske ekipe, ali su zato bili majstori malih terena, školskih igrališta i gradskih turnira u malom fudbalu.

Jedan do njih je naš sugrađanin i sagovornik Nebojša Đurović, zaposlen u „Komunalnom preduzećuˮ.

Za Nebojšu kažu da je loptu mogao da „pojedeˮ. Izvodio je driblinge gotovo kao nekada Šekularac. Rodio se u Bistrici kraj Bijelog Polja, i zbog njega se išlo na livadske utakmice, gdje su golove omeđavala dva kamena, a dimenzije igrališta određivale su se dogovorom u toku igre. Njegov san, kao i svakog dječaka sa tih prostora, bio je da zaigra u bjelopoljskom Jedinstvu.

– U to doba Jedinstvo je bilo dobar fudbalski klub. Drugoligaš u ondašnjoj Jugoslaviji. Ali, bilo je i onih koji nisu uspjeli da se tamo nađu. Ranije se puno više igralo iz ljubavi i već od prvog razreda osnovne škole se počinjalo trčati za loptom, bila ona fudbalska, košarkaška ili neka treća. Mi smo u prvom razredu išli sat-dva ranije u školu da bi na livadi do početka nastave igrali fudbal. Dođemo znojavi na čas, a učiteljica nas vrati kući. Tada nije bilo televizije kao danas. Završim školu i domaći, i odmah na livadu. Ja sam se uglavnom posvetio malom fudbalu. Pamtim da smo rano počeli da igramo fudbalske turnire i sjećam se da je komplet ekipa bila iz sedmog razreda. Igrali su se turniri za Dan škole, dolazile su i druge ekipe. Kasnije je ta ekipa, koja se zvala Slatki mladići, nastavila da igra zajedno na turnirima i igrali smo nekoliko godina pod tim imenom. Znali smo često da među pedesetak ekipa dođemo do polufinala – kaže Đurović.

Kasnije se to nastavilo i u srednjoj školi, ali je ekipa promijenila ime jer je trebalo uplatiti neki novac.

A onda, bili su tu i neki sponzori, pa smo se zvali Kafe bar Romeo i tri godine uzastopno na turniru „Večernjih novostiˮ igrali u finalu. I tada se počinju javljati ljudi iz Jedinstva, jer su primijetili da igramo dobro, i da igramo veliki a ne samo mali fudbal. Interesantno je da smo mi svi upisali smjer matematičara, a bila je rijetkost da baš matematičari budu i dobri sportisti. U tom trenutku prevagnulo je, između ljubavi prema fudbalu i škole, i nakon nekoliko treninga uočili smo da nam ne ide dobro oboje zajedno, pa smo se posvetili školi i nastavili sa malim fudbalom.

Nakon srednje škole uslijedio je fakultet, a ekipa je dobila ime Instruktori.

– Jedna fina ekipa. Vlado Samardžić iz Kotora, Vesko Nikolić, moj kum iz Nikšića, Maki Marić, direktor Elektrotehničke škole u Bijelom Polju, Simo Dulović je u Beogradu, kao i braća Janković. U početku smo se zvali Đuro i Instruktori, jer su mene zvali Đuro, a kasnije smo postali samo Instruktori. Mi smo u jednoj godini, dakle u 365 dana, i pored obaveza na fakultetu, znali da odigramo po 370 utakmica. Bilo je dana da odigramo i po dvije utakmice i zato godinu dana nismo izgubili ni jednu. Tada se nije igralo na vrijeme, već na golove, pa je jedna utakmica mogla potrajati i po tri sata. Dešavalo se da imamo ispit u tri sata, a počnemo utakmicu u jedan, i ispit se preskoči jer utakmica mora da se završi. Vesko Nikolić i ja smo kasnije nastupili i za ekipu Univerziteta – prisjeća se Nebojša.

Đžaba finte, treba trčati

– Sad igramo rekreativno u sali OŠ „Srbijaˮ. To je jedna ekipa gdje ne može da igra niko mlađi od 35 godina, a gornja granica nije ograničena. Imamo sad i jednu specijalnost, vrlo prepoznatljivu, toliko je golova palo na tu fintu, iako su mnogi igrači znali za nju, ali nisu uspjeli da nađu rešenje. Ipak, mora se trčati, ne mogu se samo „prodavatiˮ finte.