Otrgnuto od zaborava: Odbojkašica Milica Tapušković – snovi konačno ostvareni

Milica Tapušković, tehničar ŽOK Galeb, ovogodišnjeg prvaka Crne Gore, odlučila je da napusti klub i karijeru nastavi u američkoj ekipi Florida state of University at Jacksonville.

Tekst napisan avgusta 2011. godine

Ova nesporno talentovana odbojkašica uspjela je da za pet godina u Galebu postane reprezentativka Crne Gore, igrajući prvo za kadetsku, zatim juniorsku i na kraju seniorsku selekciju. Krajem mjeseca Milica će napustiti Bar, želeći da kao dobar đak uskladi kvalitetno školovanje, odbojku i nauči jezik.

Kako kaže, biće joj teško da naredne četiri godine ostavi svoju porodicu i društvo, prije svih Draganu Vulević, Danijelu Đukić, Jelenu Lekić i Stašu Đukić.

Bez sumnje, predvodnica talasa talentovanih igračica željnih samog „odbojkaškog Olimpa“, kao i svi mladi uvijek je imala mnogo želja, a iz razgovora sa njom saznali smo da joj je želja da jednog dana postane odbojkaška zvijezda. I nije nas prevarila. Optimizam dovoljan da prekrije nebo iz sale Poljoprivredne škole, a blagi povjetarac koji tuda često zna da dune i pretvori ga u spektar duginih boja, izbija iz svake riječi Milice Tapušković, djevojke anđeoskog lica i prelijepog širokog osmjeha.

Ovog puta sve je stalo u jednu djevojku. Ona je živi primjer da svako od nas ima svoju zvijezdu, ali je samo mora negdje u dubini svoje duše pronaći. Još kao mala curica imala je snove, i u svakom od njih istrajavala, zajedno sa svojim bratom uglavnom. U porodici joj se, kaže, niko nije bavio sportom.

Kao većina dobrih učenika želi da ode negdje gdje će svoje znanje još više usavršiti, pri tome i još neki jezik, te uskladi kvalitetno školovanje i odbojku. Zato se kaže i odlučila da sledeće četiri godine provede na Floridi. Dakle, Miličini snovi konačno počinju da se ostvaruju, i to baš na Floridi, u Americi.

Kolika joj je odbojka ljubav shvatila je, kaže, kada je prvi put zaplakala zbog poraza. A svakako da je bilo toga. Najteže su joj padali porazi od gradskog rivala Luke Bar, ali su zato i pobjede bile najslađe.

– Uz svakodnevni trening nisam propuštala televizijske prenose utakmica, i još sam preko interneta pratila odbojkaška dešavanja u svijetu. Posebno su me zanimala dešavanja u regionu, kao i ženske lige u Rusija i Italiji. Dok se igra, gledala sam kako se primaju i dijele lopte, kako se igrači postavljaju u polju. I posmatranjem igre vrhunskih igrača može se dosta naučiti i primijeniti na treningu – kaže Milica koja je nedavno završila srednju Ekonomsku školu.

Želi da u životu ostvari sve svoje želje. Sigurni smo da će joj se sve i ispuniti. Lučonoši koja zna samo za petice u dnevniku, koja za svoje prijatelje takođe ima gotovo sve samo odlikaše. I da, od društva joj se, kaže, vrlo teško odvojiti. Ali, tako ponekad biva u životu.

Milica osjeća veliku zahvalnost prema predsjedniku ŽOK Galeb Nikoli Vujačiću, kao i prema trenerima Rajku i Luki Tijaniću, te Vladu Jovanoviću.

– Posebno Rajku, koji nas je podsticao ne samo da učimo osnovne elemete odbojke, već i da dobijamo petice. Kad on pita za ocjene, nismo smjele reći ako to nije petica. Sve mi djevojke mu puno dugujemo i jako smo mu zahvalne.

U Galebu je od osnivanja kluba. Odbojkom je počela da se bavi kod trenera Vlada Jovanovića, vjerovatno malo pogurana činjenicom da su njene drugarice Staša Đukić, Dragana Vulević, Jelena Lukić i Danijela Đukić već trenirale u Galebu.

Nakon tri godine u Galebu postala je reprezentativka kadetske selekcije Crne Gore. Putovala je u Grčku, Albaniju, Italiju, Mađarsku, a kao juniorka, sa tom selekcijom, u Slovačkoj i Banja Luci osvojila je peto mjesto. Za kratko vrijeme postala je i seniorska reprezentativka i putovala u Hrvatsku, Španiju…

Cijelo vrijeme igrala je na istoj poziciji, tehničar.

Generacija odlikaša

Galeb je ove godine ostao bez prve postave. To joj, kaže, pada teško. Otišle su Maja Jovanović, Danijela Đukić, Jelena Cvijović, Bojana Medojević, kao i dvije Amerikanke.

– Ova generacija Galeba ostaće upamćena ne samo po dobroj i kvalitetnoj odbojci, već i po tome što su postavu uglavnom činile dobre učenice. Dovoljno je reći da smo Danijela Đukić i ja lučonoše, Dragana Vulević najbolji đak u razredu, Jelena Cvijović odlikaš…

Prvi intervju Milice Tapušković

Tekst napisan aprila 2009. godine

Kada se pomene ženski OK Galeb, nekako uvijek svi prvo pomisle na Ivanu Glomazić, Jelenu Cvijović ili Marinu Šušter. Jedno ime, ipak, neopravdano se izostavlja. Milica Tapušković (16) svojim igrama odavno je pokazala da se mora naći među prvim i najboljim. Iako još uvijek vrlo mlada, pretrčala je mnogo kilometara, prolila znoja i suza, osjetila radost pobjede i gorčinu poraza. Na juniorskom prvenstvu Crne Gore poslednje dvije godine ponijela je laskavu titulu najboljeg tehničara, a u svojoj dosadašnjoj sportskoj biografiji već knjiži i nastupe za kadetsku reprezentaciju.

Kako je Milica Tapušković počela da trenira odbojku?

– Počela sam u četvrtom osnovne, kod Vlada Jovanovića u Luci Bar. U Galebu sam od samog formiranja kluba. Volim odbojku, i još kao mala sam znala da ću se jednog dana baviti ovim sportom profesionalno.

Da li si htjela da igraš baš na poziciji tehničara ili se to dogodilo igrom slučaja ?

– Od kako sam počela, igram na toj poziciji. Ne sjećam se zašto i kako…

Da li ti ponekad smeta to što ste, kao ekipa, postale ikone grada, i što se od vas sada očekuju samo pobjede ?

– Ne mogu da kažem da mi smeta, ali je trebalo vremena da se na to naviknem. Sad na teren izlazimo sa dozom odgovornosti i prema našim simpatizerima, koji od nas uvijek očekuju najviše, ali smatram da to ne treba da nas opterećuje, već da nam pruži dodatnu snagu na terenu.

Koliko je teško navići se na sportski način života, putovanja, ubitačan ritam treninga i utakmica, a tu je i škola?

– Teško je bilo na početku složiti sve kockice u glavi, kad od djevojčice postaneš dio nekog tima u kome si, ipak, tek samo jedna karika. Kasnije, kad malo dublje uđemo u takav način života, shvatimo da nismo same, i da svi sportisti vode manje-više isti život, tako da je meni lakše kad znam da nisam jedina kojoj je teško. Što se škole tiče, uvijek naravno imamo razumijevanje profesora.

Šta voliš da radiš u slobodno vrijeme?

– Nemam mnogo slobodnog vremena, ali u svakom slučaju volim da budem sa porodicom, kao i sa drugaricama. Najviše sam u društvu Ivane Glomazić, Jelene Lekić i Dragane Vulević.

Šta će za Milicu Tapušković biti uspješna 2009. godina?

– Prije svega sezona bez povreda, a onda dobre igre i u klubu i u reprezentaciji.

Šta bi poručila svim djevojčicama koje počinju da se bave odbojkom, ili bilo kojim drugim sportom?

– Da je talenat samo pet odsto uspješne karijere, a sve ostalo su rad i upornost. Iako je ponekad vrlo teško, meni je sport donio samo lijepe stvari, i kad bih ponovo morala da biram, ponovo bih izabrala odbojku.