Otrgnuto od zaborava: Porodica Šekularac simbol barskog sporta

Jedina dama u sportskom triju Šekularaca dugo vremena se bavila atletikom. Osvajač je mnogih medalja sa raznih takmičenja i rekorderka čija vremena ni do danas nisu oborena. Bila je član sjajne generacije atletičara Mornara iz vremena Danijele Drobnjak i Sanje Tripković.

Bilo mi je pravo zadovoljstvo pisati o Mladenu, Draženu i Dragani Šekularac. Zbog mnogo čega, ali je dovoljno i zbog samog saznanja da u našem gradu postoje ljudi koji su toliko pozitivni i uspješni.

Jedina dama u sportskom triju Šekularaca dugo vremena se bavila atletikom. Osvajač je mnogih medalja sa raznih takmičenja i rekorderka čija vremena ni do danas nisu oborena. Bila je član sjajne generacije atletičara Mornara iz vremena Danijele Drobnjak i Sanje Tripković. Ono što je interesantno jeste da se Dragana jedno vrijeme oprobala i u padobranstvu, i čak imala nekoliko skokova. Udata je i ima dvoje djece, Milicu i Petra, i radi kao profesorica engleskog i italijanskog u OŠ ʺJugoslavijaʺ. Na žalost, kaže Dražen za svoju sestru, živjela je u sredini koja nije toliko respektovala atletiku kao sport.

Najmlađi Mladen počeo je da trenira košarku u petom razredu osnovne škole.

– Tada je to bila Voli liga, i mislim da, makar kad je košarka u pitanju, u ovom gradu ništa bolje nije bilo. Odlično zamišljena ideja, jep je uslovljavala svaku školu da ima svoju selekciju. Organizovani su turniri za tu djecu, a ta je liga izrodila, pored Mladena, i jednog Tošića, Pavlovića i ostale. Svi oni koji su bili ’78. godište, i oni koji još danas igraju, iz te su lige. Upravo smo mi zbog toga predložili Opštini da pokrene jednu takvu ligu – priča Dražen Šekularac.

Mladen se nametnuo i nastavio da igra u Primorci, i kao kadet je igrao za prvi tim zajedno sa Sušićem, Nedićem…

– Jedno vrijeme igrao je i Duško Pavlović, jer je i njegov sin Saša igrao. Mladen je nastavio karijeru u FMP Železniku. Igrao je pet godina, a odlaskom na draft nije uspio na mjestu koje smo mi bili planirali. Opterećivalo ga je i veliko obeštećenje iz Železnika, pa se vratio u Evropu, tadašnji Kinder, koji je bankrotiao i svi igrači su bili slobodni, a Mladen je nastavio u Apolonu kod Darka Rusoa. Međutim, sezona se brzo završila, i on više nije vidio sebe u tom klubu. Prije Apolona je nastupao i za Budućnost dvije sezone, ali mu je zbog dugovanja kluba disciplinska komisija omogućila da ode. Odlazi, dakle, u Grčku, pa onda u belgijski Antverpen, gdje je igrao dvije sezone. Nakon toga u Šarloa, ali je morao brzo da promijeni sredinu jer nisu htjeli da urade papire za njegovu porodicu, kako bi bili sa njim. Kako je Mladen izuzetno vezan za sina Đorđa, koji ima dvije godine, kao i za suprugu, odlučio je da napusti klub. I za Mladenovu ženu možemo reći da je iz sportske porodice, s obzirom da je ćerka košarkaškog trenera Rajka Toromana – kaže Dražen.

On sam košarku je trenirao do kadetskog uzrasta, kada je zbog povrede morao da prekine.

– No, kako nisam mogao bez sporta opredijelio sam se za trenerski poziv. Zadovoljan sam dosadašnjim radom i rezultatima, i srećan sam što svoje znanje mogu da prenesem na mlađe generacije – kaže Dražen, inače otac Aleksandra i nedavno rođene male Sare.

Podrška roditelja

– Živjeli smo za roditeljima, ocem Markom i majkom Vjerom, u jednom stanu. Imali smo njihovu bezrezervnu podršku i zahvalni smo im. Cijenimo im to i danas. Nađemo se često zajedno, razgovaramo, sjetimo se anegdota i bisera iz vremena kada smo u Baru bili aktivni sportisti. No, tempo života, na žalost, ne dozvoljava nam da češće budemo na tim porodičnim okupljanjima, što mislim da je jako bitno, jer je za sve nas, naučili smo to od naših roditelja, porodica iznad svega.

Tekst objavljen 2009. godine