Otrgnuto od zaborava: Poznati kao roditelji – Peđa Đonović
Za nekadašnjeg odbojkaša Mornara, Budućnosti i Budvanske rivijere, Peđu Đonovića, sada trenera ŽOK Luka Bar, djeca su nepresušni izvor inspiracije i ljubavi.
Tekst napisan 2010. godine
– Smatram da su djeca ono o čemu razmišlja svaki normalan čovjek. Zato zasnivanje porodice doživljavam kao jedan sasvim logičan i očekivan epilog dotadašnjeg života. Trenutak kad sam ugledao tek rođenu kćerku donio mi je saznanje da je roditeljstvo nešto što će mi puno značiti. Iako su prije mog prvog susreta sa njom pala mnoga čestitanja, pravi osjećaj se rodio tek sa tim prvim susretom. Shvatio sam zapravo da je to dio mene i da će mi u životu mnogo značiti – kaže Đonović, i dodaje da njegove kćerke Ksenija (8) i Marija (14) predstavljaju najbitniji segment njegovog života.
Kad se rodila Marija, inače odbojkašica seniorske ekipe Luke Bar, Peđa je još uvijek aktivno igrao u Budvanskoj rivijeri. Mi ćemo napomenuti da je imao vrlo bogatu karijeru, a u vrijeme kad je igrao za Budućnost, sa igračima eksta klase Igorom Vušurovićem, Igorom Kolakovićem i Vasom Mijićem, podgorička ekipa bila je među dvije do tri najbolje u onoj staroj Jugoslaviji.
– Život mi se sa roditeljstvom promijenio u velikoj mjeri, jer su moje obaveze postale mnogo veće. Odjednom sam sve manje razmišljao o svojim potrebama, jer je i meni i mojoj supruzi Tatjani, koja je rodom iz Sarajeva, a upoznali smo se u Baru, sva pažnja bila usmjerena na naše dvije djevojčice. Nastojali smo i tada, kao i danas, da svojoj djeci pružimo što bolji život i sigurnost.
Peđa ističe da ni on ni Tatjana ne insistiraju da njihova djeca moraju postati sportisti, ali s obzirom na to da obije posjeduju kvalitet i talenat, sigurno je da će ga naslijediti.
– Smatram da je sport jedna jako lijepa obaveza, i tvrdim da je za svakog koristan, pa makar se radilo o rekreativcima. Ne bi mi smetalo ako bi sport postao i smisao moje djece, kao što je bio i za mene. Sa djecom uvijek dobro komuniciram, i one osjete kad prepoznam neku lošu situaciju ili nestašluk koji naprave. Samim tim što se ćerke razvijaju i ponašaju sasvim normalno i zdravo, zadovoljna je i moja majka koja nam pomaže oko njihovog podizanja. Danas je brz tempo života i ja pokušavam da vrijeme koje provodim sa djecom iskoristim kvalitetno, te da sve probleme koje imam u sportskoj dvorani ostavim po strani – kaže on i dodaje:
– Životni tempo danas, ne samo sportista, već i ljudi iz drugih oblasti, kao da ostavlja suviše mali prostor za pravi odnos roditelja i djeteta, i taj odnos nije ni približan onom kakav su nekada imali naši roditelji sa nama. U velikoj mjeri se razlikovalo moje djetinjstvo od djetinjstva moje djece, i to po mnogo čemu. Moja generacija se mnogo više družila, uživali, a danas su društvo kompjuteri. I zato često znam da razmišljam o tome kako bih volio da i moje ćerke imaju bar dio djetinjstva koje sam ja imao.
