Otrgnuto od zaborava: „Sirena“ Marina Stojanović, svestrana sportistkinja

Pripala mi je čast da jednog običnog barskog jutra u svom ofisu vodim jedan sasvim neobičan i inspirativan razgovor.

Tekst napisan 2008.godine

Djelić svog vremena samnom je podijelila Marina Stojanović, mlada, taklentovna i veoma uspješna sportiskinja. Ova vrijedna učenica Gimnazije „Niko Rolović“ svoju poziciju blokera u OK Luka Bar, danas najuspješnijem timu u Crnoj Gori, zaslužila je napornim radom i posvećenošću.

U razgovoru Marina otkriva i neke pojedinosti koje nisu poznate sportskoj javnosti Bara.

Kao, recimo, da je igrala i šah za ekipu Rumije, i imala odlične rezultate. Na turniru u Tivtu, na kojem su učestvovali mladi takmičari osvojila je treće mjesto.

Kad sam je upitao kako izgleda početak karijere jedne odbojkašice, malo je reći da me je iznenadila odgovorom.

– Ja sam prvo počela da treniram karate, čak sam polagala za crni pojas – kroz smijeh je kazala i nastavila,

– Karate sam ipak ostavila, jer mi se ispunila želja da se bavim odbojkom. Počela sam sa 12 godina kod legende odbojke Raja Šćepanovića. Kasnije su me trenirali Rajko i Luka Tijanić, pa Bojan Rukavina, a danas je to Vlado Milačić. Postala sam prvotimka Luke sa 14 godina.

Nije bilo lako trenirati sa starijim i iskusnijim devojkama.

– Ponekad sam se možda i uplašila, dvoumila da li da nastavim ili ne. Ipak, sve je išlo koko treba, glatko i ja sam već u 14. godini isplivala na površinu kao talenat.

Tada počinju ozbiljniji treninzi i rad.

– Dobro smo se slagale u ekipi, ubrzo postale nepobjedive. Iako vrlo mlade, bile smo najbolje u prvoligaškoj konkurenciji. Izmakao nam je Kup, stručni štab je vjerovao u mene, a kako je došlo do smjene genaracija, neke djevojke su otišle i tim se stvarao od početka. Tako smo mi mlađe došle na  mjesto onih koje su otišle. Trener Milačić mi je  davao sve veću minutažu, i ja sam bila više nego zadovoljna zbog  toga. I iskoristila sam  svaku šansu koju mi je pružio. U početku me je bilo malo strah, publika, navijanje… Ove sezone je sve bolje, starija sam za godinu dana.

Marina namjerava da se ove godine dobrim igrama nametni i selektoru reprezentacije.

– Ako pokažem kvalitet i to će doći. Ako si dobar igrač igraćeš za reprezentaciju.Nema euforije, mlada sam moram biti strpljiva.

Odbojkaška karijera zauzela je veliki dio njenog vremena, ali Marina uspjeva da paralelno ostavruje i odlične rezultate u školi.

– U  osnovnoj školi sam bila odličan đak, ali su i profesori imali  razumijevanja. Učenje je kod mene u prvom planu, i do sada se ništa neje moglo bitnije odraziti na uspjeh u školi. Sigurna sam da će tako biti i u buduće. Smatram da je školovanje izuteno važno.

Po završetku razgovora Marina je odjurila u školu. Kad se  prvi put sretnete sa nekom osobom, ona im samo jednu priliku da na vas ostavi „prvi utisak“. Ono što je ostalo za ovom djevojkom je zaista besprekorno. Njeno držanje odiše smirenošću i samopouzdanjem, a stvari koje govori vrijedne su pažnje, i stvaraju utisak da je mnogo starija nego što zasta jeste.

Djeca maštaju da postanu sportisti

Veliki je broj djece po osnovnim školama koja maštaju da postanu sportsiti. Marinine preporuke za njih su da prvo budu što bolji u školi.

– U redu je maštati o sportskoj karijeri, ali nikada ne znaš kakao će se ta sportska karijera završiti. Od ostalih važnih stvari izdvojila bih disciplinu, a treba imati i dovoljno vremena za treninge na koje uvijek treba odlaziti odmoran. Ja, istina, gotovo da nema slobodnog vremena.