Otrgnuto od zaborava: U porodici Ćorić harmonija sporta i muzike

Gorica se tenisom počela baviti veoma rano kod trenera Muja Dapčevića, a njen muzički „roditeljˮ je profesorica Maja Basarab.

Tekst napisan 2010.godine

Lijepo je, ali istovremeno i komplikovano pisati o porodici Ćorić, Acu, Tanji, Dobrici i Gorici. Lijepo zbog saznanja da u našem gradu postoji porodica koja je toliko pozitivna, radna i uspješna na mnogim poljima, a teško zbog činjenice da je na ovako malom prostoru gotovo nemoguće opisati i približiti čitaocu sve čime se i koliko uspješno bave članovi ove porodice.

Otac Aco je zaposlen u Marini, majka Tanja je profesor u gimnaziji „Niko Rolovićˮ, sin Dobrica je učenik trećeg razreda iste škole. Na takmičenju u kvizu „Koliko poznaješ svoj gradˮ osvojio je prvo mjesto. Ipak, uz svu čast već navedenim članovima ove porodice, razlog naše posjete njihovom domu prvenstveno su pezultati najmlađeg člana, ćerke Gorice, čije se ime zahvaljujući do sada postignutom u sportu (tenisu) i muzici u poslednje vrijeme često nalazi u novinskim člancima.

Gorica se tenisom počela baviti veoma rano, kod trenera Muja Dapčevića. Kako talenat nije bio sporan, iako veoma mlada, već je promijenila nekoliko trenera. Nakon Dapčevića, uslijedio je Ranko Vojvodić, a sada i Vladislav Vučković. Tu je uvijek prisutan i tata Aco, koji i sam igra tenis u rangu veterana, i naravno često je sa svojom ljubimicom, da joj i on pokaže, jer budžet Ćorića ne može da pokrije skup sport kakav je tenis.

Sa devet ipo godina Gorica je već stigla da osvoji i prve medalje. Na zatvorenom gradskom dječijem turniru prošle godine osvojila je drugo mjesto. Ove godine na državnom prvenstvu Crne Gore u Baru do deset godina bila je prva, a na otvorenom prvenstvu Crne Gore u Kotoru takođe je bila zlatna. Imali smo priliku da na prvenstvu koje je održano na terenima TK Bar čujemo da se radi o velikom talentu.

– Ova mala je čudo – kažu poznavaoci tenisa.

Podrška porodice vjerovatno joj daje dodatnu snagu da se angažuje i na drugim poljima. Reket svakodnevno mijenja klavirom, a njen muzički „roditeljˮ je profesorica Maja Basarab, za koju Ćorići kažu da je sjajan čovjek i pedagog. Profesorica Basarab često zna da sa Goricom produži uobičajeno vrijeme časa, bruseći talenat ove mlade pijanistkinje.

Kao rezultat takvog rada stigla je i srebrna medalja na međunarodnom prvenstvu u italijanskom gradu Barleti, zatim zlato na državnom prvenstvu Crne Gore, kao i zlatna lira u kategoriji duo.

– Sretna sam što imam takvu profesoricu kakva je Maja Basarab, kao i ovakve teniske trenere. Nadam se da su i oni zadovoljni kako ja napredujem. Često uspijem da se organizujem da i pored svih obaveza izađem sa drugarima, ali ne predugo, jer je sjutra ponovo radni dan. To je cijena uspjeha koju sa zadovoljstvom podnosim – kaže Gorica.

Treba li pominjati da na takmičenjima u muzici od žirija dobija maksimalan broj poena, te da je u koncertnim dvoranama ista konstatacija kao i na teniskim terenima – mala je čudo?

– Prija mi sve to, ali znam da se samo upornim radom može doći do uspjeha u sportu kakav je tenis, kojem se na ovim prostorima poklanja sve više pažnje, a isto je tako i sa muzikom. Doći će i dan kada ću morati da se odlučim između sporta i muzike, i to će mi biti vrlo teško. Zato ću nastojati da ta odluka bude što duže odlagana – ističe.

Sa ponosom ističe da piše romane, da voli da čita knjige, a prva pročitana bila je „Mali princˮ. Imala je samo šest godina. Odličan je učenik OŠ „Jugoslavijaˮ sa svim peticama u dnevniku učiteljice Maje Cvetinović. Ne zaboravlja da kaže kako joj je žao što napušta učiteljicu Maju. Njena generacija ide dalje, a Maja ostaje sa prvacima. U Goricinoj priči neizostavno je i ime profesora Vlada Jovanovića, koji njoj i njenim drugarima razvija ljubav prema sportu kroz odbojku. Takođe i Željka Kosanića kod koga je počela da igra folklor.

– Napisala sam mu pismo kad je otišao u Italiju – kaže Gorica.

Što se hobija tiče, tu su roleri i vožnja biciklom. Naravno, sa svojim najboljim drugaricama Dunjom, Marijom, Melanijom i Nađom.

Mama i tata ističu da je neophodno racionalno iskoristiti svaki trenutak dana, često i noći, kako bi se mogao održati ovakav ritam, ali upravo zbog dobre organizacije. Gorica za sada nigdje nije zakasnila. A bilo je dana, priznaju Ćorići, kada su se obaveze preklapale i kada je bilo doste nervoze.

Imati uspješnu djecu i baviti se još nečim osim njihovog razvoja zvuči gotovo nestvarno.

– Mi smo savremena i dinamična porodica. Živimo kao i mnoge druge, ali u petoj brzini. Djeca su naše veliko zadovoljstvo i nastojimo da im uvijek pružimo dovoljno. Zato na svako jutro gledamo kao na nov početak – kaži u glas Tanja i Aco.