Otrgnuto od zaborava: Uspomene šampiona Predraga Tošića

Tekst napisan 2011. godine

Snaga neopisiva, Herkulovska, ne samo fizička, nekako je prava mjera za opis Predraga Tošića. Bivši rukometaš, podjednako dobar i u odbrani i u napadu i realizaciji, pričaju danas oni koji su ga zapamtili. Tada je bilo lakše spojiti konkurenciju sa prijateljstvom. Danas je to, slaže se on, velika greška sadašnjeg shvatanja sporta.

– Možda smo mi ipak bili više vaspitavani u kolektivnom duhu, pa smo tako i postavljali stvari, kroz davanje, nesebičnost, a danas ima dosta egoizma. Mi smo mnogo razgovarali, zajednički pronalazili najbolja rešenja za igru, istinski bili bliski. Većina je nastavila da se druži i nakon povlačenja iz rukometa.

– Volim kad vidim u ekipi dvojicu da se dobro slažu – kaže on i dodaje da je upravo to bila njihova snaga, u jedinstvu.

– Nama je to bilo toliko logično da nijednog trenutka nismo postavljali pitanje da li je ispravno. Možda je potajno negdje u dnu duše kod nekog igrača i bilo zavisti, ali se to nije dalo primijetiti jer smo dobro funkcionisali. To nam je i donijelo rezultate.

U kolektivnom sportu, bez ljudskih kvaliteta ne može mnogo da se uradi. Zdrav kolektiv sam eleminiše ono što ne valja.

– Sa svim momcima iz ekipe, a vjerujte to su bila rukometna imena, imao sam dobre odnose, i danas sa igračima takođe. Savjetujem mlađe da imaju životnu širinu, da pokušaju svakim danom nešto novo da nauče i da napreduju. Tako smo mi nekada radili. Nekada smo na treningu izgarali, radili udarce koje možda neki nisu nikad ni koristili. Čini mi se da je to najveća razlika između generacija. Ne možemo reći da sada u Baru nema kvalitetnih igrača, ali je potrebno vrijeme, a i teška materijalna situacija čini svoje.

Tošić je, kao rukometaš drugoligaša Mornara, 1990. godine proglašen za najboljeg sportistu Opštine Bar. U obrazloženju je istaknuto da je on jedan od najzaslužnijih što se ovaj mladi, ali po svemu uzorni kolektiv, u to vrijeme nalazio u glavnoj trci za Prvu rukometnu ligu. Među deset najboljih sportista te godine bila su još tri rukometaša, Dragan Gvozdenović, Nebojša Popović i Goran Simić, kao i fudbaleri Skender Bišević, Dragan Ljuljić, Obren Sarić i Vasilije Kalezić, atletičarka Dragana Šekularac i strijelac Momir Džuver. Za najbolji sportski kolektiv u seniorskoj konkurenciji proglašen je Rukometni klub Mornar, a u juniorskoj kadeti FK Mornar.

Tošić danas, sa pozicije pomoćnog trenera rukometaša Mornara, sjećajući se tih godina, objašnjava da je ekipa ušla u Prvu ligu i igrala u sezoni ’91/92. Prije toga, u Drugoj ligi imali su samo dva poraza i par neriješenih utakmica. Tošić je igrao na poziciji srednjeg beka. Kvalifikacije su odigrane u Zagrebu, a pored Mornara igrale su i ekipe Partizana iz Beograda, Celje i Vardar iz Skoplja.

Sjeća se jedne sjajne generacije sa trenerom Zoranom Radojičićem, za koju su igrali Dragan Petričević, Vlatko Đonović, Duško Milošević, Petar Jovetić, Miodrag Vuković, Žika Stanković, Branko Dumić, Nebojša Popović, Nazir Demirović, Mirsad Cenović, Milorad Despotović i on.

– Na turniru u Zagrebu igrali smo utakmicu sa Partizanom i jedan razlike na kraju. Dao sam gol 15 sekundi prije kraja. Naravno za pobjedu, a pred sam kraj Goran Simić odbranio je udarac Božidaru Đurkoviću. Ekipa je ušla u Prvu ligu, a osim igrača koje sam već nabrojao u timu su bili i Goran Simić i Savo Nikezić. Bilo je zadovoljstvo biti proglašen sportistom Bara. Koliko se danas sjećam, mislim da je glavni konkurent bio fudbaler Mornara Vasilije Kalezić. Priznanje mi je uručeno u sali Opštine, u prisustvu mnogih sportskih radnika, a u ime nagrađenih upravo sam se ja obratio iako se nisam spremao za to.

Ovaj jako talentovani, vrijedan i uzoran sportista, koji je 20 godina proveo igrajući za Mornar, karijeru je završio ’96. godine.

– Imao sam problema sa povredama, prije svega su me mučila koljena, pa sam se onda uključio u stručni rad i u međuvremenu bio pomoćnik Vlatku Đonoviću, Miću Radoviću, Draganu Gvozdenoviću i evo sada Goranu Simiću – kaže Tošić, koji je, inače, od ’95. godine zaposlen u JP „Komunalne djelatnostiˮ.

– Ranije je kvalitet rukometa bio mnogo bolji. Igralo se više utakmica, bile su mnogo jače. Vjerujem da je ondašnja Druga liga bila jača od današnje Prve. Tada su lige bile od 16 do 18 klubova, i to vrlo kvalitetnih, pa se često nije znalo ko je bolji od koga. Danas, recimo, pet, šest ili sedam klubova, to sve što je ostalo je malo. Osim toga, ne ulaže se u rukomet onoliko koliko bi trebalo, a ima kvaliteta i trebalo bi ulagati. Razmišljanja o regionalnoj ligi su dobra, i tu bi se sigurno pokazao kvalitet- kaže Tošić.

Sjećanje na Bibezića, hvali Vučkovića

Omladinska ekipa rukometaša Mornara osvojila je četiri prvenstva Crne Gore, a na prvenstvu Jugoslavije bili su četvrti u Kosovskoj Mitrovici, šesti u Banja Luci, peti u Beogradu, a u Celju su bili najbolje plasirani i 1987. godine osvojili su zlatnu medalju. Tošić se sjeća i prvog predsjednika Jusufa Bibezića, a puno hvale ima i na račun dugogodišnjeg predsjednika Novice Vučkovića.