Školica sporta „Rasti zdravo“ uskoro slavi 10. rođendan: Uz osmijeh djeca uče o sportu i kolektivnoj podršci

Već deset godina prve sportske korake mališani iz Bara uspješno stiču u Školici sporta „Rasti zdravo“, koju vode Mladen Babić i Blažo Damjanović. U susret obilježevanju prve decenije rada, koji će biti obilježen lijepim programom, Babić za Primorski portal sumira dosadašnji rad škole i govori o tome zašto je značajno djecu već sa četiri navršene godine usmjeriti ka bavljenju sportom, zašto se djetinjstvo sadašnjih generacija razlikuje od načina na koji su djeca ranije odrastala, anketi koja će biti sprovedena na proljeće u barskim školama.

„Školica sporta ‘Rasti zdravo’ na godišnjem nivou sa školom plivanja, ima oko 140-150 polaznika. U početku je rad bio u jednom terminu, a kasnije u dva. Ima drugara koji su sa nama nekoliko godina, a ima i onih čiji roditelji misle da ih treba što prije priključiti „konkretnim“ sportovima, kako oni kažu. Uglavnom, od početka do sada sigurno je preko 800 drugara prisustvovalo našim treninzima„, kaže Babić.

Na pitanje kako su došli na ideju o osnivanju školice i prepoznali da gradu nedostaje ovakva aktivnost, Babić kaže da je, zajedno sa kolegom Blažom Damjanovićem, odabirom fakulteta, riješio da mu rad sa djecom bude prioritet.

„Naravno, ova škola pruža više mogućnosti, ali nigdje nema takve privilegije i osmjeha kao u radu sa njima. Da im nedostaje aktivnosti to odavno svako zna, u vrtićima zbog prenetrpanih grupa, vaspitačice nisu u mogućnosti da im organizuju kvalitetnu aktivnost, u školama u mlađim razredima čas fizičkog vaspitanja je u drugom planu, a o okupljanju ispred zgrada ili na poligonima da ne pričam. Odlučili smo da pokrenemo priču i ponudili smo program aktivnosti koji je prilagodljiv djeci uzrasta od 4 do 9 godina koji su roditelji rado prihvatili i evo, vrijeme postojanja i broj polaznika sada jasno pokazuju da smo uradili pravu stvar. Moram naglasiti da je postojala želja da bude grupa od 9 do 11 godina sa kojom bi radili elemente ekipnih sportova i brojna testiranja, na osnovu kojih bi mogli u saradnji sa roditeljima i sportskim kolektivima da usmjerimo dijete na sport prema motoričkim i funkcionalnim sposobnostima, a ne na osnovu želje roditelja. Nismo uspjeli jer je jednostavno „rana specijalizacija“ uzela maha i analizirajući je na duge staze, definitivno donijela mnogo problema kako samom djetetu tako i trenerima i roditeljima„, navodi Babić.

Roditelji su na pomen „školice sporta“ često u nedoumici kako da definišu šta tačno ona obuhvata, budući da smo, izgleda, navikli da sport definišemo u određenim uskim okvirima.

„Na sportove svi gledamo iz različitih uglova. Takmičarski sport je daleko najpopularniji, jer je finansijskom i medijskom pažnjom ušao duboko u mozak ljudi. Ako realno pogledamo najmasovniji a ujedno zaboravljeni vid sporta je rekreacija. Školica sporta predstavlja mjesto na kom djeca imaju mogućnost da uče kretne obrasce kroz zadovoljstvo i osmijeh, i da kroz elementarne igre nauče šta znači kolektivna podrška. Najviše koristimo atletsku abecedu, elemente gimnastike, treninge sa lopticama i loptama, poligone spretnosti koji uključuju sve motoričke sposobnosti„, pojašanjava naš sagovornik.

Vrhunski sportisti, ali i zdravstveni stručnjaci, saglasni su u velikoj mjeri u ocjeni da bi školica sporta trebala biti prvi dječji korak ka bavljenju sportom. Babić kaže da mora biti saglasan sa njima.

„Cilj školice je da djeca dobiju što više aktivnosti tokom treninga koje će unaprijediti njihov psihomotorni, intelektualni i socijalni razvoj i tako ih pripremiti za kasnije bavljenje sportom. Često dobijamo pozitivne kritike od trenera sportskih kolektiva kako djeca iz školice po prelasku u njihove klubove pokazuju disciplinu, zavidan motorički kvalitet, odgovornost prema treningu, poštovanje drugara i trenera, što nas uvijek obraduje. Atletika pripada bazičnim sportovima, i naravno da podržavamo roditelje koji usmjere dijete na tu sportsku granu. Velika žal je što grad nema bazen jer je plivanje savršeno kako za njih tako i za stariju populaciju„, ističe Babić.

Izlišno je govoriti o razlikama u svakodnevici današnjih i generacija koja su odrastale krajem prošlog vijeka. Na pitanje da li su i roditelji postali u međuvremenu previše zaštitnički nastrojeni, Babić ističe da je to evidentno i da roditelji definitivno moraju da „povuku ručnu“.

„Ovo je tema o kojoj možemo dugo da pričamo. Da se razumijemo, i u tim godina je bilo dosta djece sa slabijim kretnim kvalitetom ali njihovu želju da budu dio tima „ispred zgrade“ niko nije narušavao, i pripadali su društvu. Svi smo imali i neke druge zadatke, selo je bilo neizbježno, posebno ljeti, pomagalo se starijima, za svakoga je postojao zadatak, nije bilo povlašćenih… Sada je drugačija slika, roditelji rade sve da im se dijete ne umori, a baba i deda takođe. Volim često da kažem, da imam čarobni štapić kada vidim roditelja koji gura šetalištem kolica u kojima je dijete koje je prohodalo, učinio bih da dijete njega gura. Dragi roditelji prohodalo je i to je to, mora da hoda, ali kod nas, dok se kolica dobro ne „potroše“ ne može. U našem djetinjstvu, rijetko se moglo primijetiti ravno stopalo, sada je to normalna pojava. Moderna obuća, malo kretanja, puno palačinki i sjajan rezultat„, kaže Babić i dodaje da je svjestan toga da u gradu nema puno lokacija gdje dijete može bezbjedno da se igra, da vozi biciklo, ali su roditelji dužni da ta mjesta pronađu i posjećuju.

„Po meni, najbezbjednije mjesto za igru u gradu je čuvena „trojka“u blizini stadiona (koriste je bacači ali ne tako često), koje je baš slabo posjećeno jer nema kafića u blizini koji je prijeko potreban roditeljima. Posle toga, rani odabir ekipnog sporta, pa dolazi do podjela, na one što umiju i što ne umiju da igraju, nažalost, tako zavole samo rezultat i pobjednike, a ne svoje drugare, pa ovi što ne umiju nalaze utjehu uz mobilni telefon ili TV jer im se predstavlja bavljenje sportom samo kroz takmičenja. Da se „povuče ručna“ da, jer moramo da shvatimo da fizička aktivnost nije samo takmičarski rezultat nego ogroman benefit na zdravlje i razvoj djeteta, i treba mu davati podršku da bude fizički aktivno  što više može tokom dana jer slobodnu igru sa drugarima ispred zgrade u tom periodu mislim da ne može ništa da zamijeni. Ograničiti ga na treninge 3x nedeljno po sat vremena i misliti da mu je to dovoljno je velika greška„, jasan je Babić.

Školica sporta „Rasti zdravo“ ne stavlja kao svoj prioritet razvijanje takmičarskog duha, odnosno, djeca se ne motivišu da budu prva, najbrža, najuspješnija…

„Često razgovaramo na tu temu. Prioritet našeg rada je da kroz osmjeh zavole trening i da mu se svakog dana raduju. Da nauče elementarne stvari o zajedničkom igranju i poštovanju svojih drugara, da brinu o higijeni treninga i tijela. Svako dijete želi da bude prvo, ali učenje osnovnih obrazaca trčanja se ne može naučiti ako mu se detaljno ne posveti. Imamo dosta ekipnih igrica gdje uče da moraju svi brzo da rade i sarađuju, za individualne trke, poligoni su se pokazali kao idealni za „dokazivanje“, i tu im je sloboda kretanja dozvoljena. Moram reći da je vuča konopa natjerala da mnogi probaju po prvi put, šargarepu, krastavac i drugo povrće da bi bili „snažniji“ za sledeći trening. Biće vremena za takmičenja, u ovom uzrastu ih nikako ne smijemo dovoditi u stresnu situaciju i nametati im obavezu pobjeđivanja„, ističe Babić.

Babić i Damjanović do sada su organizovali i tri manifestacije pod sloganom „Mi smo sportisti“, na kojima je učestvovalo oko 200 djece iz Ulcinja, Nikšića, Podgorice i Bara.

„Takmičenja , ustvari druženja, u tom uzrastu treba da izgledaju kao praznik za djecu, da bude dosta igre i sreće. Do sada smo organizovali tri manifestacije pod sloganom „Mi smo sportisti“ na kojima učestvuje oko 200 drugara iz Ulcinja, Nikšića, Podgorice i Bara. Svi dobijaju učesničke medalje i diplome, a klubovi pehare zahvalnosti za učešće„, podsjeća naš sagovornik.

Na pitanje da li je do sada lokalna samouprava prepoznala i podstakla rad Školice sporta „Rasti zdravo“, kao kolektiva koji doprinosi zdravom rastu i razvoju barske djece, Babić objašnjava da sistem prepoznaje samo rezultate sa zvaničnih takmičenja, a oni kao sportsko rekreativno društvo to nemaju i samim tim ne nalaze se na listi prioritetnih klubova.

„Pomoć lokalne samouprave je stoga upitna, jer nemaju vrednovanje rada na osnovu viđenog, nego na osnovu predatih papira, nažalost. Kao SRD pripadamo posebnoj grupi za sufinansiranje gdje je limit 1000 eura, ali kada vidimo da se dodjeljuju ista sredstva nekim SRD čije djelovanje ne vidimo  na terenu onda ne može da bude prijatno, a još veća kontradiktornost je ta da smo osnovali NVO onda bi mogli da dobijamo i do 5000 eura – isti rad, isto djelovanje, ali papiri imaju veću vrijednost od rada na terenu. Da sistem griješi dokazaćemo u nekom narednom periodu, gdje ćemo svojim djelovanjem „pogaziti“ svoje principe rada i prihvatiti njihov instrument za bodovanje i tako jasno staviti do znanja da zbog takvog načina rada mnoga djeca ne treniraju ništa, jer im je ponuđena samo jedna opcija, a to je takmičarski rezultat. Kao profesori fizičkog vaspitanja smo to primijetili i želimo da se svi zapitaju zašto tako mali broj djece trenira, mislim na uzrast sve do 18 godina? Daćemo jasan odgovor uz pomoć ankete koju ćemo sprovesti u školama na teritoriji grada tokom proljeća sledeće godine„, zaključio je Babić.