Sport nekad i sada: Iz ugla Indire Mujić

Rukomet sam počela da treniram sa 11 godina. Oduvijek sam bila dijete koje voli sport, odrastala sam igrajući se napolju sa braćom i stalno sam bila u pokretu. Takvo odrastanje prirodno me odvelo ka sportu, a rukomet me privukao već na prvom treningu kod trenera Marka Dobrkovića u RK Prvi as.

Indira Mujić rano je završila igračku karijeru, zbog mnogobrojnih povreda, ali je ostala u sportu.

Sami počeci vezani su za RK Mornar 7.

– Danas sam trener u istom klubu, što doživljavam kao nastavak i ispunjenje svoje rukometne priče. Treniram pionirsku ekipu i pomoćni sam trener prvog tima. Na tom putu imam veliku podršku kolega Dragana Gvozdenovića i Gorana Simića. Pored trenerskog posla, privodim kraju master studije na Fakultetu za sportski menadžment, što potvrđuje da je sport moj poziv koji sam izabrala i put kojem se potpuno posvećujem.

Ona ističe da je trener nekada bio pravi autoritet, gotovo izjednačen sa roditeljima.

– Bio je osoba koja nas uči, usmjerava i oblikuje, ne samo kao sportiste, već i kao ljude. Trener je bio uzor, neko kome se diviš, koga poštuješ i od koga učiš sa dozom zdravog strahopoštovanja. To je bio odnos sa povjerenjem, podrškom i osjećajem pripadnosti – kaže ona, i dodaje da biti trener danas nosi potpuno drugačiju vrstu odgovornosti.

– To je divan i plemenit poziv, ali i znatno zahtjevniji nego nekada. Trener danas ima mnogo više uloga, od pedagoga i motivatora, do osobe koja mora da razumije psihologiju djece, njihovu pažnju, navike i potrebe. Radimo s generacijom koja je manje pokretljiva, brže gubi fokus, češće je nezainteresovana i previše vezana za digitalni svijet. Zato je naš zadatak da trening učinimo zanimljivim, korisnim i vaspitnim, da djeci sport približimo tako da ga zavole. Nekada je sport bio i zabava i obaveza, ali ona zdrava, dio života koji te uči disciplini, poštovanju, radu i prijateljstvu. Mogu reći da je sport i dalje najljepši dio mog života, i kao igračice i kao trenera.

Podsjeća da se profesor uvijek predstavljao kao neprikosnoveni autoritet.

– Nisi smio da protivrečiš, niti da dovodiš u pitanje ono što profesor kaže. Danas je, nažalost, mnogo teže biti profesor. Djeca imaju manje poštovanja, a samim tim je teže izgraditi autoritet i održati disciplinu. Mislim da savremeni profesori nose veliki teret upravo zbog promjene generacija.

Prema njenim riječima, sport danas izgleda mnogo drugačije.

– Mnoga djeca ga ne doživljavaju kao zabavu, već kao nametnutu obavezu. U digitalnom dobu ekrani su zamijenili terene. Društvene mreže stvaraju ozbiljan antropološki problem: djeca provode mnogo vremena sjedeći, slabo se kreću, imaju kratkotrajnu pažnju, često su zatvorena i nezainteresovana. To je ozbiljan izazov za sve nas koji radimo sa mladima.

Kako se mijenja ponašanje djece, navodi ona, tako se mijenja i ponašanje roditelja i publike.

– Malo je onih koji dolaze na utakmice iz čiste ljubavi prema sportu, da podrže djecu i uživaju u igri. Tužno je vidjeti tribine bez roditelja, jer upravo su oni ti koji bi trebalo da budu „vjetar u leđa”. Bilo mi je posebno drago što smo u našem klubu organizovali utakmice mini rukometa, a OŠ „Jugoslavija” je nakon dugo vremena bila puna roditelja. Upravo to je suština sporta, da se djeca igraju, a roditelji budu tu da ih podrže, jer takvi trenuci najduže ostaju u sjećanju. Ja sam se u rukomet zaljubila gledajući zlatnu generaciju „lavica” i Budućnosti, zajedno sa svojim roditeljima. To su trenuci koje pamtim.

Najveći dio karijere Indira je provela u RK Mornar.

– Izborile smo ulazak u Prvu ligu nakon samo godinu dana u Drugoj. Te godine smo na polusezoni bile prvakinje Prve lige, a sezonu završile na trećem mjestu. To je bila sjajna ekipa sastavljena od barskih rukometašica, gdje sam ja bila kapiten, a u ekipi su igrale Adriana Matas i Andrijana Janković (golmani), Mela Mehmedović (danas igra Ligu šampiona), Dina Pepić, Tina Truš, Hana Hot, Nina Đokić, Ješa Miljanić, Anita Muratović, Staša Mandić, uz još nekoliko mlađih igračica koje su bile velika podrška. Zaista, najbolja ekipa Mornara u kojoj sam igrala.

Razlika između utakmica Prve i Druge lige je značajna.

– Ni Prva liga više nije ono što je nekada bila, jer iz godine u godinu mnogo igračica odlazi u inostranstvo, a sve je više klubova sa vrlo mladim sastavima. Pored toga, i sam rukomet se promijenio, danas je mnogo brži, napadi kraće traju, a tempo je zahtjevniji nego ikad. Upravo zbog toga i mi moramo da podižemo kvalitet, da unapređujemo rad i da se prilagođavamo savremenom rukometu. Ipak, raduje činjenica da je ženski rukomet u Crnoj Gori i dalje prepoznat po kvalitetu. Imamo odlične ekipe i trenere. Druga liga jeste slabijeg kvaliteta, ali pruža prostor ekipama da se uigraju i izgrade tim koji će se boriti za ulazak u Prvu ligu. To je put koji svako mora proći.

Za kraj bi, kaže, poručila mladima da se igraju i uživaju u sportu.

– Kroz igru rastu, uče i razvijaju ljubav prema pokretu. Sport treba da bude radost, a kada ga dijete zavoli na pravi način, jednog dana će mu prići iz iskrene i čiste ljubavi.