Sport nekad i sada: Iz ugla Ivana Vujovića

Nekad je sport odisao ljubavlju, danas je to više interes. Nesporno je da nam se život puno promijenio poslednjih decenija. Sport je do ne tako davno bio zabava, dok danas predstavlja veliki fizički napor i „tešku” industriju za pravljenje novca.

Ivan Vujović je bivši fudbaler Lovćena, Bokelja, Mogrena, Budućnosti, Čelika, Petrovca, prošao je sve mlađe selekcije reprezentacije Crne Gore, jedan je od najmlađih prvotimaca FK Lovćen. Sada je trener kadeta FK Budva, sa UEFA „A” završenom licencom. Kao trener je vodio pionire i kadete Lovćena, Petrovca i Budve.

On ističe da se sport jako promijenio i postao vrlo fizički zahtjevan. Radi se u teretanama da bi se što više razvile snaga, kondicija, brzina…

– Što se tiče nekadašnjeg i sadašnjeg sporta, tu sam baš emotivan najviše, i uvijek kad odgledam neke utakmice, bilo koji sport da je u pitanju, pa čak i pojedinačni poput boksa recimo, kod mene se pojavi izliv emocija koje ne mogu da kontrolišem, pa se i oči napune suza bez imalo stida. Nekako bih za to „okrivio” mog oca, koji me je zarazio sportom do srži, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan, jer je sport pravi pokazatelj kako se viteški bori, kako se poštuje protivnik, kako se podnosi poraz, kako mora postojati respekt, kako nikad ne poniziti protivnika – kaže on i dodaje:

– Tako da ipak više volim ono kako je bilo nekad, ali sam isto tako svjestan da živimo u sadašnjem vremenu i da osvrt na ono pređašnje nekad bude samo na blic i sa sjetom.

Vujović dodaje da je, što se tiče današnjeg vremena, sve neuporedivo naprednije i brže.

– Neophodno je pratiti nova dešavanja, inovacije, trendove da bi bili u koraku sa tim. Mislim da i novac diktira veliku ulogu, što sa druge strane, u poređenju sa „nekad”, gubi smisao, ali jednostavno je tako i moramo to prihvatiti. Što se tiče metoda rada, sad je neuporedivo bolje. Prate se trendovi, sve je dostupno, veliki značaj se daje tome i ima rezultata. Ne možda toliko kod nas, ali zapad diktira sa novitetma.

Kao igrač je, kaže, više od pola karijere bio umoran i noge su mu bile „teške”.

– Danas kad se edukujem i učim, na čemu sam zahvalan školi FSCG za edukaciju, vidim da to što sam radio nije bilo normalno i da sam bio pretreniran. Sada, ako se iole radi po sistemu koji učimo, teško da igrači mogu biti u lošem stanju, jer imaju oporavke i brigu od strane puno ljudi iz stručnih štabova.

Kako kaže, tribine su ranije mnogo punije, ispunjene do gotovo poslednjeg mjesta.

– Na današnjim sportskim predstavama igrače gleda rodbina. Tu sam opet na onoj strani koja je prošla. Recimo, ja imam isječke iz novina kad je moj otac igrao, gdje je na svakoj utakmici bilo na Cetinju od tri do pet hiljada gledalaca, a na većim stadionima i po 10-15 hiljada. Danas je gotovo nemoguće da se na godišnjem nivou isprati neki klub u Crnoj Gori sa tolikim brojem publike.

Inače, ističe on, tema razgovora vrlo je interesantna.

– Korisno je i lijepo od bivših sportista čuti ponešto, podsjetiti se nekog ranijeg vremena, s tim što mislim da je ono vrijeme koje je iza mene kao aktivnog igrača bilo još bolje i kvalitetnije. Evo pružiću još jedno poređenje, gdje sam imao priliku da se upoznam i porazgovaram kratko sa vrhunskim sportistima, Dejanom Savićevićem, Budom Vujačićem, Draganom Stojkovićem, Mirkom Vičevicem, Igorom Milanovićem, Draganom Džajićem, i svi su oni u razgovoru pokazali da su prirodno spontani, neposredni. Današnji klinci nemaju to, a daj bože da budu bolji i prestignu takve veličine u svakom smislu, jer ćemo tako svi biti bolji – kaže on.